Author name: admin

Autor Mustafa Imamović Jedan od prvih poznatih sudova o Bošnjacima i njihovoj zemlji ujedno je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzotič nom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristička zabluda i nacionalistička balkanska propaganda, nastala zato što se Bosna uvijek teško otvarala spoljnom svijetu. Činjenica je da su Bošnjaci, kao muslimani, te njihova zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vještina i mogućnosti, koje su vladale svjetskom poviješću još od XVII stoljeća. To, međutim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili ravnodušnosti prema modernom životu, nego rezultat stoljeća prethodnog razvoja, čija su im dostignuća omogućila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737-1739. i 1788-1791.) te u bošnjačkim seljačkim bunama i nemirima sredinom istoga stoljeća. Uslijed toga je historiju Bošnjaka i njihovog životnog prostora neophodno određivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, čija je razvijenost ili eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upoređivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope. Evropljani su tokom posljednja tri stoljeća nametnuli svijetu vlastiti povijesni razvoj, određen periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom proučavanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija, region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji I novi vijek. Već je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje I novo carstvo. Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske države; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraž enim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće sklonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena kasnog rimskog carstva i južnoslavenskog ranog feudalizma, i u kontinuitetu traju sve do naših dana. Prema tome, zadatak ove historije Bošnjaka bio bi da se hronološki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom riječ ju da se ispriča usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana. Naša historijska nauka nema do danas, nažalost, ni jedne sintetič ke povijesti Bošnjaka koja bi obuhvatila ili bar naznačila njihov cjelokupni razvoj. Postoje, doduš e, već brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih stotinjak godina, koja obrađuju različite strane i pitanja političkog, kulturnog, književnog, demografskog, etničkog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bošnjaka. Tu su, također, manje ili više značajne, različite povijesti i pregledi historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao države i geopolitičke cjeline. Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pritom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku rekonstrukciju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa Ijudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni čovjek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvišene ideje. Drugim riječima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se piše, htjela biti, kako to svojevremeno reče engleski filozof Edmund Burke, “savez između mrtvih, živih i onih još nerođenih”. Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bošnjaka potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu rasprostranjenost i brojnost.Najzad, prije početka izlaganja samog toka bošnjačke povijesti, neophodno je razriješiti dilemu oko etničkog, odnosno nacionalno-političkog imena Bošnjaka i naziva njihovog jezika. Bošnjaci nastanjuju središnji južnoslavenski etnički i balkanski geopolitički prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu žive od rijeke Vardara i planinskih masiva Šare i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bošnjaci žive u teritorijalno većoj ili manjoj mjeri izmiješani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Aibancima i Makedoncima. Prema popisima stanovništva iz 1971, 1981.i aprila 1991. Bošnjaci su pod tada etničko-vjerskim imenom Musliman – bili treća najbrojnija nacija u bivšoj jugoslavenskoj državi. Prema popisu iz aprila 1991.u tadašnjoj je Jugoslaviji živjelo ukupno 2.376.646 ljudi koji su se izjašnjavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana živjelo je u Bosni i Hercegovini, što je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima bivše Jugoslavije prema istom popisu živjelo ih je u Crnoj Gori 89.932 (14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na području uže Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji 70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanovništva pokazuju da su Bošnjaci mlada i vitalna nacija.Tako su Muslimani prema rezultatima popisa iz 1971.godine imali najviši natalitet u bivšoj Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najniži mortalitet, svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi nastavio tokom narednih dvadeset godina. Bosna je još od ranog srednjeg vijeka, kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatske države, bila područje sučeljavanja i sukobljavanja različitih političkih i vjerskih interesa i ideja. Političkim životom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela, a vjerskim bosanska crkva.Kroz stoljeća u Humu jača pravoslavno stanovništvo, a u središnjim dijelovima Bosne katoličko, zahvaljujući prije svega kulturno-političkom djelovanju franjevaca. Od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka- Osmanlija, ovo vjerski šaroliko stanovništvo postepeno prihvata islam. Tako se na bosanskom državnom tlu i bosanskoslavenskoj etničkoj podlozi, te novoštokavskom jezičnom izrazu, asimiliranjem islama konačno oblikuje bosanskomuslimanski iIi,

AUTOR REDŽEP ŠKRIJELJ Ćilimarski zanat ili ćilimarska tkačka radinost ima veoma dugu tradiciju u Sandžaku. U našoj je nauci malo, ili sasvim nedovoljno, istraživan, tako da su široj javnosti ostale, gotovo nepoznate, studije o ćilimarskom zanatu, tehnikama tkanja i izrade , zastupljenosti motiva, njihovih urneka ili mustri I ostalih aspekata koji su uticali na nekadašnju dugu tradiciju proizvodnje. Dobro je poznato, da je sve do zadnjih decenija XX stoljeća, ćilimarstvo (naročito Pešteri, Koritama i Bihoru npr.) bilo zastupljeno u svakoj porodici i to kao vid opšte, domaće, porodično-zadružne radinosti u svim seoskim sredinama. Ćilim (per. kilîm ملي ك ) je poznata vunjena prostirka ili vid tkanina koja služi kao za prekrivanje i dekorisanje unutrašnjih prostorija-podova u domaćinstvima, vjerskim (džamija, mekteb, musala) i vakufskim objektima, ali i postelja, mindera, sećija, avlijskih balkona, duvarova i slično. U naše je krajeve ćilimarstvo došlo sa Istoka, sa Osmanlijama, ali su neke tehnike tkanja i izrade srodnih tkanina bile poznate još od ranije. U doba Turaka Osmanlija, kao vrsnih zanatlija i majstora tkanja (odjevna i druga platna) dolaze do posebnog izražaja tehnike bojenja i šaranja ćilima koje su se izučavale u zanatskim ili porodičnim radionicama. Dobro razvijena putna mreža (Dubrovnik, Sarajevo, Skadar, Prizren, Skoplje, Solun) omogućila je povezanost naših privrednih centara sa okolnim stočarskim i trgovačkim krajevima i intenzivirala ćilimarstvo kao unosnu zanatsko-proizvodnu granu. U toku pripreme za tkanje, vrijedne tkalje, najprije, operu kvalitetnu vunu, svilu ili pamuk koja se zajednički češlja pomoću grebena, a zatim u balama ili vrećama nosi u vunovlačaru. Tamo je majstor, vunovlačar selektira i obradjuje u kudeljice i priprema za doradu. Žene-prelje vunu ili drugi materijal postavljaju na kudelju sa koje je ručno uz pomoć vretena ili mahaljke razvlače i predu. Nekada se okupljala čitava ženska moba, tako da se uz pjesmu i muhabet posao oko kompletne priprema pređe završavao u sitne večernje sahate. Poslije se pristupalo prepredanju, koje se obavlja drvenom mahaljkom, vretenom, ili, ako je količina veća, drvenom preljom. Predivo se mota u loptasti oblik (klupče), nakon čega slijedi postupak pravljenja potke i osnove. Pomoću jednostavne, nešto duže, drvene alatke motavila prave se višestruki veći namotaji ili kolutovi (kančela), koji se koriste za izradu osnove tkanog predmeta, i potku. Domaće tehnike tkanja omogućile su dobar plasman izatkanih proizvodaod vune, pamuka, svile, i kombiniranih tkanina sa osnovom od lana, konoplje i drugih sirovina. Više od dva vijeka ovi su proizvodi nalazili tržište na pijacama od Novog Pazara do Soluna, Istanbula, Sarajeva, Prizrena, Skadra, Dubrovnika i drugih gradova na Balkanu. Cjelokupnu ćilimarsku proizvodnju karakterizira nekoliko procesa: striženje ovaca; pranje i priprema vune; češljanje pomoću grebena (selekcija vlati na one za osnovu i kraće za potku); vlačenje u vlačari i slaganje u takozvane kudelje; ručno predenje na vreteno, mahaljku ili prelju; bojenje prirodnim i vještačkim bojma u bojadžinici; priprema osnove I njeno osnivanje; i takozvano uvođenje u razboj. Specijalnih bojadžinica za bojenje pređe ili prediva je bilo u svim dijelovima Sandžaka, čak i u selima. Zanimljivi su starinski nazivi boja u Sandžaku koji su se očuvali u pamćenju stanovnika Pešteri: zejtuni (maslinasta), kahvajli (braon), alica (crvena), šećerli, slatka i pembeli (roze), limuni (žuta), mišova (siva), zelena (plava), jorgovani (ljubičasta), turundži (narandžasta), mrka, belilo (bijela), mavi (plava), neven (tamno žuta), kadifeli (jako crvena), golubija (svijetlo siva) I druge. Najzanimljiviji radni momenat u procesu pripreme je, takozvano, snovanje, koje se izvodi u većoj prostoriji, u predsoblju ili avliji, motanjem pređe na čivije (eksere) ili kočiće prema prethodno određenoj udaljenosti na osnovu koje se određuje dužina i širina zatke. Kada se od pripravljenog osnutka naprave kančela pristupa se izradi osnove za tkanje, koje se obavlja na otvorenom prostoru. Koriste se, takozvana, krčelja ili drvene saonice na kojima se postavlja predivo za osnovu, a zatim odaberu dvije rakljaste drvene sohe i na njih postavi vratilo ležećeg razboja. Na potci se postave dvije letvice (cijepac) sa uzicama, koje sprečavaju da se potka ne izvuče iz, takozvanog, zijeva. Jedna žena odbija cijepce, a druga vrši povraćaj vratila (motanje obrađenog dijela osnove) i pomoću drvene šipke uvučene u bočni otvor na vratilu povlači dobro zategnuti materijal sa krčelja, koji se po potrebi zakoči dok se ne uvede preostali dio. Kad se sve završi, osnova se uvodi u ležeći/poležeći razboj, koji ima dva vratila. Potka se uvodi u brdo, tačnije brdilo u obliku češlja i provlači kroz niti koje povezuju skačke (sa dva točkiča) i otvaraju zijev. Jedan drži niti, a jedan brdo, a ispod stoje podnoške koje regulišu slaganje tkane osnove, koja se brdom sa brdilom u njemu zbija i tka. Prilikom tkanja i odvajanja redova osnove, za provlačenje raznobojne potke se koristi čunjak sa namotanim kalemom od zovinog-obzovkinog drveta. Ranije su se u procesu bojenja koristile različiti biljni ekstrakti: kore oraha, crnog luka, breze, johe, hrasta, i drugih biljaka, koji su, u kombinaciji sa nekim hemikalijama, bili dobra osnova za dobijanje različitih nijansi prediva. Ovim je tehnikama bojenja, koje su se dugo zadržale na našim prostorima, posvećivana naročita pažnja. U sandžačkim gradovima su između dva svjetska rata (1918-1941) postojale čuvene ženske, ćilimarske škole koje je organiziralo musimanskog humanitarno društvo „Gajret”. Horizontalni razboji su korišćeni za izradu čergi, ponjava (krpare – prnje), pojaseva, jastuka, bošći, grubog sukna, finih tkanina od lana, konoplje i svile. Njihova rijetka upotreba još uvijek postoji u nekim selima Pešteri, Bihora i u okolini Novog Pazara i Rožaja. Autoru su najpoznatiji ženski majstori bili iz Rožajske oblasti (Balotiće, Njeguši, Koljeno, Bukovica, Radetina, Biševo, Jablanica, Plunce, Dacići i dr.) i Gornje Pešteri (Naboje, Suhodo, Ljeskova, Braćak, Krnijela, Boroštica, Boljare, Ugo, Tuzinje, Rasno, Raškoviće, Kamešnica, Draževiće, Čitluk i dr.) Danas, mada vrlo rijetko, nailazimo na veću upotrebu vertikalnih razboja u domaćinstvima i nekim privatnim čilimarskim radionicama, nego što je slučaj sa horizontalnim ili ležećim razbojima, ali se može zaključiti da je i ova ćilimarska djelatnost, naročito po pešterskim domaćinstvima, na putu odumiranja. Da je sandžačko ćilimarstvo imalo poziciju kakvu je u bivšoj jugoslovenskoj državnoj zajednici imao Pirot, ova bi djelatnost bila jedna od najunosnijih proizvodno- zanatskih grana u čitavom Sandžaku.

AUTOR RAMIZ ŠAĆIROVIĆ Selo Melaje je jedno od najstarijih naselja na Pešteru. Pripada planinsko-ravničarskim selima razbijenog karaktera. Nalazi se sa lijeve i desne strane regionalnog puta Novi Pazar-Rasno (preko Delimeđa). Prema našim saznanjima, naziv sela je, najvjerovatnije, ilirsko-keltskog porijekla. Korijen riječi mel /mal/ asocira na samu konfiguraciju terena i prema svom osnovnom značenju ukazu je na blato ili mulj, što je adekvatno današnjem nazivu. Prostire se na čuvenom Koštanpolju/u narodu popularnijem „Koštampolju”/, jednom od tri pešterska polja, koje se pominje u mnogim književnim i historijskim zapisima. Koštan (tvdo) polje je često pominjao i bošnjački književnik Ćamil Sijarić. Opora je to i često bezvodna krečnjačka ravan, k’o i čitava Pešter, s velikim brojem uvala, pećina, podzemnih i nadzemnih voda koje regulišu život na tvrdom kamenu i smonici. A sred Koštanpolja, pravi pešterski Eldorado: Džimšir Tuhovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom „obija tucu i bjelicu” u potrazi za vodom. „…Te sušne godine, prije no što će balkanski ratovi, po ljetnem danu i prašini… izašao u Pešter da traži vodu, u sušnu polju gdje niko pametan nije držao do vode. Radnici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir im plaćao, nimalo tužan što pare troši i što od toga koristi nema, jer još ima i polja i para, i jer se još u snu pojavljuju vode i oko njih guste travuljine i nad njima – cvijet – bijel. Melajsko se polje obrete u džombe. Sve jednu rupu iskopaju – duboku, široku, crnu – pa je opet zagrnu zemljom, i počnu drugu tamo gdje Džimšira odsiječe pamet da bi voda morala biti…” Koštanpolje je blago nagnuta ravnica koja se prostire između planina Jarut i Ninaja. Dugačko je oko desetak kilometara, a njegova širina započinje od 200 m i prelazi udaljenost od jednog kilometra. Ima nekoliko rukavaca koji zalaze ka planini Jarut i tiču u njegove šume. Kroz Koštanpolje teče nekoliko rečica/ potoka koji tamo u Jarutu izviru i nestaju u pjeskuši Koštanpolja. Nekada, slično adžo Ćamilovoj priči, putnik namjernik nije mogao da utoli žeđ od Glogovika do Baćice. Nigdje, osim na potocima koji su uvirali do na po Polja. Bezvodna je i njegova strana koju predstavljaju obronci planine Ninaje. Odatle je, možda, u davnijoj prošlosti postojao nekakav izvor. Ali nije bilo izvora koji bi tekli ka Koštanpolju. Međutim, početkom XIX vijeka – ako je suditi prema natpisu na ulazu, to je bilo nešto prije 1806. godine, otpočela je izgradnja džamije i bunara u selu Melaje (Melaj) koji mještani danas nazivaju „Hajrat”.Ovaj „vakuf” postoji od pamtivijeka. Još je čudnije i zanimljivije pitanje „neizgrađenog” bunara! Naime, negdje tokom druge polovine XVIII vijeka u Melaje se doselila porodica Turković iz Krnje Jele na Pešteru. Da bi ga spasili krvne osvete, koju je trebao izvršiti jer su mu Bogućani iz Tuzinja ubili sestru, Ali-hodži Turkoviću su daidže kupile imanje. Tamo kod daidža je i primio njihovo prezime Caković. Kad je bio stariji, Ali-hodža je na seoskom lokalitetu Kodrapeljit I haliluku Melaja često čuuvao stado ovaca. Imao je običaj da, oko podne (lok.bošnj. – popasak), prispi kraj ovaca i odmori se dok one planduju. Počele su mu u snu navirati misli da se treba pomiriti sa krvnicima i, kako to islamska vjera nalaže, pokušati da se „krv” oprosti. Treći put mu je nešto govorilo da se mora pomiriti sa njima i da muslihuni ne smiju „presijecati krv” (odrediti štetu), nego da od novca koji Bogućani ostave na tabiju, a ne krvarine, napravi bunar na tom mjestu gdje spava, a pedesetak metara prema kibli da sagradi džamiju. Tako i bude. Bogućani su “na tablju” ostavili trinaest kesa dukata, a u svakoj kesi bilo je po jedanaest zlatnika. Ispostavilo se da je to dovoljno da bi se pristupilo izgradnji džamije. Istovremeno su otpočeli kopanje bunara na određenom mjestu. Melajci su kopali bunar, i na dubini od oko četiri-pet metara našli vodu. Međutim, bunar se nije nikako punio – vode je bilo samo na njegovom dnu. S obzirom da nije mogao poslužiti za uzimanja abdesta, odlučili su proširiti ga, ne bi li na taj način lakše mogli doći do željene vode. Hajrat je danas dubok oko pet metara. Naokolo je ozidan kružnim kamenim potpornim duvarom, širine 3,50 m x 2,0 m, osim na mjestu gdje su napravljeni basamaci (stepenice) na visini oko 3,50 m. U nastavku je sazidan u obliku kvadrata širine oko četiri metra. Pokriven je kućicom od čatme („čatmarom”), koja dugo godina nije bila potpođena. Na dnu ovog čudesnog bunara napravijena je cisterna i drveni santrač (poklopac) u kome se akumulira voda. Napravljena je i česma, koja da se voda mogla koristiti i za uzimanje abdesta i za piće. Voda je bila dobrodošla onim stanarima koji su je koristili ljeti, kada bi se „ispratili na stanove”. Mnogo godina kasnije Hajrat je renoviran, a drvena konstrukcija, koja je korišćena ranije, zamijenjena čvrstim materijalom. Hajrat je danas u fazi propadanja, i postoji bojazan da se uruši. Ukoliko bi se to dogodilo, bila bi pičinjena neprocjeniva šteta, a objekat, kao vrlo značajan dio bošnjačke kulturne baštine koji svjedoči o jednom davnom vremenu, nestao sa kulturne mape Sandžaka. Na mjestu na kome je usnio san, Ali-hodža udara temelje za džamiju. Temelj je poslužio za gradnju džamije brvnare, slične puškarnici. Tri puta su je rušile rožajske, pazarske i sjeničke age, vjerovatno sa namjerom da je naprave ljepšom. Negdje oko 1817. godine sagrađena je od čvrstog materijala. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka džamija je, zbog dotrajalosti materijala od kojeg je sagrađena, porušena, a na njenim temeljima napravljena je nova. Od stare džamije je zadržana konstrukcija namijenjena za hutbu, kao i natpis iznad ulaznih vrata sa godinom njene izgradnje (1806). Gradnja Hajrata i džamije su vremenski usko povezani. Hajrat je godinama izazivao posebnu pažnju I divljenje. Na toj dubini pronađena je vodena nit (žica) koja je bila presječena. Danas tu Hajrat izvire i u uvire. Ovajprirodni fenomen oduvijek izaziva čuđenje posjetilaca. Ne kaže narod bez razloga: “Bož’je davanje! O’de izvire, o’de i uvire!” Hajrat je umornom putniku namjerniku, kiradžiji, pomeljaru uvijek bio od maralište. Radi ovog čudesnog vre la zaustavljali su se trgovački

Autor Lejla Nakaš Književnojezički izraz Bošnjaka u turskom periodu imao je četiri posebna pravca razvoja. Četiri književne koine dale su svoj pečat modernom jezičkom izrazu premda samo jedna od njih – usmena koine ima puni status predstandardnog idioma. U vrijeme prvih pokušaja standardizacije jezika na tlu Bosne i Hercegovine primjetan je u jezičkom izrazu bošnjačkih pisaca trag ranije tradicije u vidu prisustva elemenata svakog od četiri tipa književnojezičkog izraza. Bitna pitanja historije modernoga književnojezičkog izraza Bošnjaka, prvenstveno pitanje posebnosti tog izraza, tiču se mogućih usporedbi novoga s tradicionalnim izrazom. Samu podlogu novom izrazu, prema jasno izraženom opredjeljenju pisaca u austrougarskom periodu, čini model jezika koji je pružala narodna književnost.Moderni jezički izraz bošnjačkih pisaca u tom ranom periodu nadahnut je poetskom upotrebom jezika svojstvenom usmenom stvaralaštvu. Iz divanske poezije na orijentalnim jezicima nasljeđuje se mitološki i duhovno religijski prostor, stilogenost osobnih imena, simbolika orijentalne poetske leksike. Alhamijado tradicija ponudila je model paralelizama u okviru rime za nove pjesničke forme, model bitno drugačiji od onog svojstvenog narodnoj poeziji. Model jezičkoga izraza krajišničkih pisama, koja donekle čuvaju vezu sa srednjovjekovnom diplomatskom tradicijom, otvorio je put bogatoj i inovativnoj sufiksaciji, upotrebi domaće leksike apstraktnoga značenja i izrazito smanjenoj frekvenciji leksike orijentalnoga porijekla. Tvrdnja da su se književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili u procjepu između orijentalnih formi izraza i bosanskoga jezika podrazumijeva promišljanje o razvijenom toku književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, na idiomima koji su imali prestižnu ulogu, te o alhamijado tradiciji, u smislu njene bremenitosti tuđim jezičkim naslagama, kao okolnostima koje su u dvadesetom stoljeću mogle otežati uključivanje Bošnjaka u književnu i kulturnu djelatnost na tlu Bosne i Hercegovine. Zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeo je upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima. Bošnjaci su “usvojili standardni jezik bez većih potresa i uključivali se potpuno ravnopravno u standardizacijske procese u bosanskohercegovačkoj sredini” (Kuna 1978:8). Vrijedno je napomenuti da je bošnjačka alhamijado književnost bila ikavsko-ijekavska, te da novija istraživanja pokazuju da se može govoriti o postojanju ikavskoga manira u toj tradiciji, a da ikavski, kojim je također govorio znatan dio Bošnjaka, nije nikad ni ušao u konkurenciju kao mogući standard. Ravnopravno uključivanje Bošnjaka u standardizacijske tokove dvadesetog stoljeća, i pored ovih otežavajućih okolnosti, bilo je moguće zahvaljujući vrlo razvijenoj bošnjačkoj epskoj tradiciji na narodnom jeziku, rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, “koja je po svemu sudeći, vrlo intenzivno učestvovala u formiranju novoštokavske folklorne koine” (Kuna 1978:7). Zahvaljujući opredjeljenju bošnjačkih pisaca s kraja 19.i početka 20. stoljeća za izraz blizak narodnome Bošnjaci su “načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio”375. Jezički izraz alhamijadista doimao se kao “zastario, umoran i temama ubijen” iako je svojim ustaljenim stilskojezičkim zahvatima, donekle bio podređen jezičkom izrazu narodne poezije. Stoga je obnova jezika u Bašagićevoj poeziji “podrazumijevala cijeli jedan kulturni projekt koji nije mjerljiv ni sa jednim prethodnim (intencionalan je po svojim dijelovima i približan po nakani samo Kapetanović-Ljubušakov)”.376Već je ranije istaknuto da su na tlu Bosne i Hercegovine postojale različite nacionalne književnojezičke tradicije te da standardni jezik dvadesetog stoljeća izrasta na onoj tradiciji koja pokazuje najviše sličnosti sa drugima, koja je u najvećoj mjeri zajednička trima narodima.377 Tradicionalni izraz usmene poezije u tokovima razvoja predstandardnih idioma uspio je povezati više kulturnih prostora. Usmeno stvaralaštvo svoje korijene ima u tradiciji predturskoga perioda što može potvrditi i dokazana srodnost usmenoga izraza Bošnjaka, Hrvata i Srba.Usmena je poezija imala važnog udjela u očuvanju kulturnog identiteta Bošnjaka. Za razliku od drugih književnojezičkih izraza Bošnjaka, jezički izraz usmene poezije zajednički je, otvoren i prijemčiv, s pokoljenja na pokoljenje prenošen i stiliziran. Taj je izraz dio novoštokavske folklorne koine koja se oblikovala na širem epsko-lirskom novoštokavskom području. Usmeno pjesništvo Bošnjaka bilo je rasprostranjeno na idiomu koji je imao novoštokavsku podlogu, ali koji u pogledu nekih dijalekatskih crta nije bio sasvim ujednačen. U bošnjačkoj usmenoj koine378 odslikava se miješanje različitih dijalekatskih tipova kojima Bošnjaci pripadaju. Jezik zabilježenih pjesama sadrži autohtone govorne crte regije sa koje pjesme potječu (ijekavizam, odnosno ikavizam, štakavizam, odnosno šćakavizam), ali i pored toga prisutne su određene naddijalekatske odlike koje svjedoče o postojanju uobličene novoštokavske folklorne koine. U bošnjačkoj epici zapažena su dva suprotstavljena tipa pjesama, različita po dužini i kompozicijski, ali i po stupnju prisutnosti određenih dijalekatskih crta. Ipak, i u južnom i u zapadnom tipu pojavljuju se jezičke crte karakteristične za onaj drugi.Uopćavanje kakvo se odvija u književnoj koine podrazumijeva interakciju suprotstavljenih elemenata jezičke strukture govornih idioma u pravcu neutralizacije, što vodi stvaranju interdijalekta. U poetskom interdijalektu nalaze se elementi različitih idioma manje ili više zastupljeni kod svih pjevača. Pojedini strukturni elementi zadobivaju naglašenu stilsku vrijednost, jer se počinju shvatati kao dio poetske gramatike, ili pak kao ornament epske tradicije. Posebnost bošnjačke usmene poezije Razvijena bošnjačka epska tradicija posjedovala je sve značajke zajedničke usmenom stvaralaštvu štokavskog područja, no ona naravno ima i svoje posebne odlike po kojima je prepoznatljiva.Jedni su autori isticali njenu fantazmagoričnost tumačeći je radije kao odraz starine i arhaičnosti, nego kao prodor istočnjačkog “pretjerivanja”. Albert B. Lord istakao je da su u pogledu prisustva mitoloških predmeta muslimanske epske pjesme najdragocjenije na Balkanu jer su one sačuvale i razvile neke mitske uzore bolje od hrišćanske tradicije koja je krenula ka hajdučkim, kleftskim i historijskim pjesmama. (Lord 1974:66). Analizirajući pjesme Ropstvo Janković Stojana i Ropstvo Đulić Ibrahima Lord će ustvrditi da je muslimanska pjesma sačuvala i razvila upravo one elemente koji se vežu za smisao mitske slike (uzora), a da je hrišćanska pjesma na putu da izgubi mitski simbolizam ispuštanjem bitnih elemenata mitskog šablona. Upravo je srž jedne epske tradicije u pjesmama koje se zasnivaju na mitskim uzorima – slikama više nego na historiji. Muslimanska tradicija osigurala je “osnovni kontinuitet s dalekom prošlošću i pomogla da se iz prastarog materijala razvije poetska struktura koja istinski zaslužuje ime epike” (Lord 1974:83).Mitske slike istinski epskih proporcija u pjesmi Ženidba Smailagić Mehe – odrastanje junaka i prisvajanje vlasti, revolt mladića protiv roditelja

AUTOR MUHAREM M. MUTABDŽIJA Prostrana avlija Malkan Čaušove džamije u Brodarevu popunjena je, sredinom ovogodišnjeg sunčanog oktobra, brojnim potomcima rahmetli Hadža – Hadžike Bjelaka, imama i dugogodišnjeg predsjednika komaranske opštine u Kraljevini Jugoslaviji. Došli su njegovi unuci i praunuci iz Orašca, Brodareva, Prijepolja, mnogih mjesta u Bosni i Hercegovini, iz drugih evropskih država… Naravno, bila je to i prilika da se, koliko-toliko, osvijetli lik ovog vrijednog čovjeka, pregaoca u narodu i u vjeri, dugogodišnjeg predsjednika opštine, poznanika kraljevske porodice, prijatelja mnogih ljudi od uticaja, čovjeka čije ime sa poštovanjem i danas izgovaraju i Srbi i muslimani Bošnjaci u ovom kraju. Malo je pouzdanih činjenica iz njegovog relativno kratkog života,ali su zaista bogata sjećanja koja prenose ne samo Bjelaci, već i porodice uglednih Srba… Zejaka, Peruničića i mnogih drugih. U Biografskom leksikonu Zlatiborskog okruga je i notica posvećena Hadžu (Jašara) Bjelaku. Rođen je, po tom izvoru, 1866. godine, ali njegov unuk Fehim ispravlja taj podatak, dodajući kao godinu rođenja 1879. Oba izvora se razlikuju i po godini smrti: po prvom to je 1943. godina, a po drugom, vjerovatno pouzdanijem, Hadžo je preselio na Ahiret godinu dana prije – tj. 1942. god. Oba izvora, a posebno dijelovi knjige Ljubiše Vukovića „Škola u Brodarevu i školstvo brodarevskog kraja u XX veku” su apsolutno podudarni da je Hadžo – Hadžika Bjelak jedan od najsvjetlijih likova u ovom kraju sa početka prošlog vijeka. „Bio je predsjednik opštine u Komaranu 24 godine. Na prvim izborima po oslobođenju, 1918. godine, izabran je saglasnošću opštinske većine i na toj funkciji je ostao sve do šestojanuarske diktature 1929. god. I poslije njenog ukidanja Hadžo dobija najviše glasova, pa je sve do 1941. godine, kada je smijenjen, bio na toj dužnosti” – priča Fehim. Nepismen, ali uporan do te mjere da je, bez problema, položio ispite za imama kod tadašnjih, veoma strogih, predavača Kraljevske medrese u Skoplju. “Hadžo je bio imam. Iako bez građanske škole, uspio je da stekne zvanje imama svojom bistrinom i razboritošću. Podučavao je svoje sunarodnike vjeri, ali i da žive sa svojim komšijama Srbima u miru i slozi… ” – zabilježeno je u Biografskom leksikonu Zlatiborskog okruga…Generacijekomaranskih đaka i današnjih stručnjaka u mnogim oblastima ni ne slute da mogu da zahvale nepismenom predsjedniku opštine što su dobili, za ovaj dio Sandžaka vrlo rano, regularnu školsku zgradu. Toliko rano da je komaranska škola pokazivana visokim delegacijama koje su početkom prošlog vijeka, istina rijetko, svraćale u zabite dijelove Zetske banovine. „Prema predanju, najveću ulogu u izgradnji školske zgrade u Orašcu imao je predsjednik Opštine i Školskog odbora – Hadžo Bjelak, koji je bio naklonjen prosvjećivanju i školi, iako je bio nepismen. On je bio član delegacije predstavnika vlasti Sreza koja se susrela sa kraljem Aleksandrom u Beogradu. Svi su tražili pomoć za razne potrebe, a on je jedini izrazio želju da se podigne škola u komaranskoj opštini…” – piše u svojoj knjizi Ljubiša Vuković, sadašnji direktor Osnovne škole „Svetozar Marković” iz Brodareva, u čijem je sastavu i škola u Orašcu, odnosno Komaranu. Bilo kako bilo, potomci Hadža Bjelaka prenose da je dijalog između kralja Aleksandra i njihovog djeda bio kratak i jezgrovit. Kada je čuo za Hadžikinu želju, kralj je upitao da li to misli ozbiljno. „Vrlo ozbiljno, Vaše Veličanstvo” – uzvratio je Hadžo. „Toliko ozbiljno da ću dati svoje zemljište, a Vi dajte građevinski materijal!” Kralj Aleksandar je odmah naredio da se odobre sredstva za izgradnju škole u Komaranu. Još uvijek stoji i koristi se stara zgrada te škole, a kasnije je podignut novi objekat. „Moj dedo Hadžika je imao izvanredan smisao za komunikaciju i saradnju sa ljudima. Posebno je cijenio poštenje i dobre namjere i nije mnogo mario za vjersku ili stranačku pripadnost, što je i u njegovo vrijeme bilo također vrlo bitno” – priča Fehim Bjelak. Interesantno je da su mu njegovi Komaranci izražavali zahvalnost za dobra djela tako što su mu poklanjali, u svom imanju, stabla krušaka, jabuka ili šljiva! Tako je Hadžika (u narodu je ostao upamćen po tom nadimku) imao svoje hise/ dio u mnogim imanjima. Kod komšija Srba najbolji fidanji kruške ili jabuke su brižljivo uzgajani i poklanjani su, u znak zahvalnosti, Hadžiki. Fehim kazuje da je Hadžo Bjelak bio pravedan i da se i u ratnom vihoru četrdesetih godina prošlog vijeka držao svog osnovnog cilja: da sačuva selo i svoj narod, ali I svoje komšije Srbe. Sarađivao je i sa partizanima organizujući doturanje oružja, a u svojoj kući na Boretinom brdu je jedno vrijeme skrivao manju partizansku jedinicu. „Umro je pod prilično nerazjašnjenim okolnostima. Znam, po pričama njegovih rahmetli sinova, da je povod bio naredba italijanske okupacione vlasti da se prikloni nekim jedinicama koje su trebale da napadnu zaseok u kome su živjeli Srbi. Odbio je to i istrpio bijes italijanskog starješine. Sjutradan je išao u Komandu u Brodarevu po pozivu Italijana i naprekočas umro! Ukopan je, kao imam, pored džamije u Brodarevu” – priča Fehim. Poslije Hadžove smrti dužnosti predsjednika opštine Komaran obavljali su, uglavnom, njegovi potomci. Najpre Dedo Bjelak, a potom njegov bratić Šefkija, a zatim, jedno vrijeme, i Hadžov sin Lutvo Bjelak. Među živima nije ni jedan od četvorice Hadžovih sinova – Zulfo, Lutvo, Hamza i Hilmo, a i obje ćerke – Muratka i Lala su umrle. Živi su, međutim,unuci i ostalo potomstvo. Živi i ponosni na djeda Hadža. Lijepo bi bilo da se Hadžikine neprolaznosti sjetio i neko iz širokog kruga odgovornih i pozvanih. Škola u Komaranu, pored takve biografije i takvih djela koji su Hadžiku učinili besmrtnim, i dalje je bezimena!!? Ni državni organi a ni nacionalne institucije Bošnjaka do sada nisu pokazale znake da cijene ovakve i slične primjere. Nema se kad od svakojakih dnevnopolitičkih poslova, reklo bi se. Šteta! I jazuk!

Autor Hasnija Muratagić Tuna U tumačenju književnog djela polazište može biti pošiljalac (pisac), primalac (čitalac) ili sama poruka (tekst). Otuda i veliki broj pravaca, škola i metoda koji se bave knjževnim djelom. Biološka kritika tumači književno djelo dovodeći ga u vezu sa životom samoga pisca. Predstavnici biološke kritike u samom djelu traže elemente kojima će bolje rasvijetliti pišćevuličnost, ili proučavajusamog pisca kako bi bolje razumjeli njegovu književnu tvorevinu. Psihološka metodainterpretacije smatra da pjesnički unutrašnji život uvjetuje njegovopjesničko djelo. Vjeruje se da će se djelo bolje razumjeti ako se pronikne u tajnu piščeve duše. Psihoanalitička tumačenja zalaze u prostore piščeve podsvijesti.Traga se za arhetipovima (prema Jungu) kao iskonskim predstavama svojstvenim čovjeku kao vrsti, odnosno istim temama i junacima u snovima i predanjima cijeloga svijeta.Samom stvaraocu okrenuta je i sociološka kritika. Zanima se za društvene prilike koje utječu na umjetničku tvorevinu, odnosno ideološke motive i tendencije, koje pisac čak i nesvjesno zastupa u svom djelu, tačnije, otkriva u svom djelu. Jezički znakovi ulaze u žižu književne interpretacije formalista, angloameričke Nove kritike, fenomenologa i strukturalista.Svi oni nastoje da u svom tekstu otkriju unutrašnje odnose.Spoljašnji faktori (biografski, psihološki i sociološki) za njih nemaju posebnog značaja. Formalisti, naročito Roman Jakobson, promatraju poeziju kao usmjerenost na sam izraz. Odlazeći u Prag (iz Moskve) i kasnije u Sjedinjene Američke Države, on će povezati formalizam sa učenjem strukturalista i semiotičara. Posebna struja proučavanja književnog djela jeste Nova kritika (XX stoljeće).Ona traga za preocjenjivanjem književne prošlosti.Odbacuje romantičarske i pozitivističke pretpostavke ispitivača. Svako umjetničko djelo ocjenjuje se u odnosu na sva djela prethodnih umjetnika koja obrazuju tradiciju. Nova kritika insistira da se pažnja usmjeri na pažljivo čitanje. “Poput oneobičavanja u radovima ruskih formalista, ovdje je kao osobenost pesničkog izraza ispitivan paradoks.” Slična usredsređenost na tekst karakteristična je i za fenomenološki pristup. Primjena ovog metoda, pored teksta, znači zanimanje i za pisca i za čitaoca. Fenomenolozi se zanimaju za slojevitost književnog djela (zvučni sloj riječi, sloj značenjskih jedinica, sloj prikazanih predmetnosti i sloj shematski izraženih aspekata /R. Ingarden/). Ukazuju na značaj mjesta neodređenosti, gdje pisac nešto daje samo u naznakama, te čitaocu ostavlja prostor da neodređena mjesta poima po mjeri svoga bića. Moderna lingvistika postala je polazna osnova strukturalista (XX stoljeće).Učenje Ferdinanda de Sosira o jeziku kao funkcionalnom sistemu, odvajanje dijahronije i sinhronije i razlikovanje govora i jezika, podstaklo je ispitivače književnog djela da u svakoj književnoj tvorevini traže sistem odnosa koji postoji među dijelovima koji tvore književno djelo kao cjelinu.Pokazuje se da je za uspješno prenošenje poruke naročito važno razlikovanje ose selekcije i ose kombinacije. Strukturalisti smatraju da je podjela djela na formu I sadržinu umjetna stvar. Struktura djela objedinjuje istovremeno I formu i sadržinu.U Praškom lingvističkom kružoku (Jan Mukaržovski) estetska funkcija teksta dovodi se u vezu s književnom publikom. Smatra se da je vrijednost književne tvorevine veća ukoliko ona u sebe uključuje više vanestetskih vrijednosti. Umjetnost se počinje smatrati kao semiološka činjenica.Semiologija (semiotika) književnost i druge umjetnosti promatra naporedo s ostalim znacima (prirodni jezik, saobraćajni znaci, moda odijevanja). Polazeći od značaja upotrebe riječi u prenesenom značenju na nivou teksta, noviji semiotičari slikovitost (ikoničnost) jezika objašnjavaju kao drugostepeni znak. Pjesnički tekst je drugostepeni znak po tome što je zasnovan na podlozi znakova “prirodnog” jezika, riječi i rečenica, koji se integriraju u tekst kao njegovi sa stavni dijelovi. “Drugostepeni” smisao najlakše se uočava u frazama povući mačka za rep = nastradati, gdje značenje riječi po riječi ima sasvim drugačije značenje od kupa). Strukturalisti su često vršili iscrpne analize svih jezičkih jedinica od kojih je književno djelo modelirano. Tragali su za suptilnim odnosom veza među njima, a ljudski subjekt bio je sve više zanemarivan.Zato se sve češće javljaju zastupnici imresionizma, koji u središte tumačenja književnog djela stavljaju recipijenta (primaoca poruke).Impresionistička kritika javljala se i mnogo ranije, još u XIX stoljeću. Književni tekst daje početni impuls, povod, za raznorazna razmišljanja i asocijacije ispitivača.Govoreći o djelu, ispitivač zapravo govri o sebi.Međutim, savremena teorija recepcije drugačije vidi ulogu čitaoca u književnom procesu, realno odmjerava njegovu ulogu i sistematski je obrazlaže (Hans Robert Jaus).U središtu pažnje nalazi se pojam horizont očekivanja.Utvrđuje se u kojoj su mjeri savremenici jednog pisca spremni da prihvate ponuđenu književnu tvorevinu.Tako se otkriva ono što je u djelu novo i neočekivano. Prati se šta jedan pisac nije, shodno očekivanjima čitalačke publike, unio u svoje djelo (minus postupak /Jurij Lotman/). Čitaoci dobijaju veću ulogu u procesu “književnog stavaranja kroz historiju”. Pristalice dekonstrukcije smatraju da se književno djelo ne može svesti na jednoznačno određenje. “Obuzeti osjećanjem da se sve što je napisano po svojoj prirodi otima svakom osmišljavanju kao ko nstrukciji interpretatora, oni vrednost teksta vide kao neprestano razbijanje predrasuda o njegovom značenju, uklapanje svih mogućih konstrukcija o njemu načinjenih.” Naprosto, savremeni ispitivači priznaju da se je dna te ista književna tvorevina može različito čitati (čitaj tumačiti). Čitaočev položaj određuju dvije krajnosti, stega i anarhija (Jovan Popov). Traži se neki srednji put, odnosno idealni čitalac, koji će moći na prihvatljiv način tumačiti tekst. Taj kompetentni čitalac jeste onaj koji ima dovoljno životnog i književnog iskustva. Djelo je otvoreno, čitalac ga tumači na način koji mu se čini najprihvatljivijim. Ukazali smo samo na neke metode, pokrete i škole, koje su imale direktnog upliva u razvoju i zasnivanju stilistike kao posebne nauke. Odveć je poznato da je stilistika nauka o stilu, a stil je poseban i specifičan način upotrebe jezika od strane pojedinca. Jezik je sredstvo za oblikovanje umjetničkih slika, likova i cjelokupne umjetničke stvarnosti. U procesu književnog stavaranja često se narušava ustaljeni jezički sistem, mijenja se, preoblikuje i organizuje na nov način; sve u skladu s namjerama samog umjetnika. Riječ u književnom djelu posjeduje izražajnost I sugestivnost, osjećajnost (afektivnost) ritam, tempo, intonaciju, jačinu itd. U književnom djelu riječ gotovo uvijek znači nešto više od obične riječi, zato što je pisac na nov i neobičan način upotrebljava, i zato što je dovodi u neobične i neočekivane veze u rečenici, pa i diskursu, daje joj određeno mjesto, ističe je kad je to potrebno. U umjetničkom tekstu riječ ne nudi samo informaciju već i doživljaj, sugestiju, nove smislove i nova značenja. Pjesnički jezik je oznaka za jezik

Autor Fatima Pelešić Muminović Pod istim nebom, reklo bi se u sličnim uvjetima života, različito se manifestira snaga duha, neke zapljusne kao talas, drugima tek dašak vjetra zalahori, mnogima ustajalost zraka čini nejasnim i vlastiti vidokrug . A stoljeća prolaze , neka kao karavane pune raznih dragocjenosti, teško stečenih, ili preuzetih, otetih, ili praznih sepeta, čiji hamali s naporom sanjaju minimum dovoljan za opstanak, svako praćeno ehom bola. Imenicu pripisujemo muškom rodu, , iako muškarcu nije dato da ikad iskusi najveću bol. Kakav paradoks?! Zato ga tako lahko priređuje pokoljenjima koja žena u grču svoga bića donosi na svijet. Svi naši nesporazumi su zemaljski, da ne kažem prizemni, prokleto sebični, stupidni u krajnjem slučaju. Nebo je zajednička kapa pod kojom s drugim bićima ide i čovjek, spreman da sve što vidi na zemlji /biljke, životinje / podredi svojim zahtjevima, svom egu, on koga razum i djelimično jezik, dijele od drugih bića, a ponekad je ta „čiza tanka”. Počev od jezika, mišljenja, vjere, nade, običaja, tradicije,čovjek nastoji biti originalan, a opet nalik svakom drugom čovjeku koji jednako diše, a drugačije misli. Samo mali osvrt na povijest bliskog prostora, jedan banalan primjer, uvjerit će nas u ljepotu različitog : nikad se nisu jednako oblačile djevojke na selima Pešteri, nego je svaka željela da bude posebna, na namu /glasu/, da se „namešći po svom naumu” i pokaže na teferičima. U Bosni su se nosile bosanske kratke dimije koje su se u Sandžaku nazivale tumajlije, za polovinu platna manje. Taj mali detalj ističe potrebu čovjekovu da stvara nešto novo , da teži tipičnom, originalnom.Ne zanemarimo da su druge razlike, u konfesionalnom , nacionalnom pogledu , ili po porijeklu uvijek obilježene posebnim znakom. Naravno, ovome su prethodila vremena domaće radinosti kad se sve od kape do čarape, i još k tomu, opanka, pravilo u vlastitom domu, a k tomu još i vrijeme kad se ljeti hodalo boso. Plitko je ljudsko pamćenje, čim tegobe smijeni „lasniji život” . Posebne promjene dolazile su silom, naletima osvajača koji su najjače udarali na duhovno biće čovjeka, koje se samo naizgled njima povinovalo, u istinskoj težnji da sačuva autohtonost svog načina življenja. Primjera radi da spomenem najvećeg slovenskog pjesnika Franca Prešerna, koji je najljepše slovenske sonete ispjevao na njemačkom jeziku, a kasnije prevodio na „slovensko besedo”. Jezici su se uvijek preplitali, kao momački i djevojački pogledi, ostavljali tragove, nekad jasne, češće tajanstvene i zagonetne, pa ko bi se našao da odvoji gdje se koja riječ, iz kojeg jezika, odomaćila u drugom jeziku. Ko zna, ko je koga begenisao: ili taj „tuđi” jezik baš tu riječ, ili se ona tu smjestila, ustoličila kao da je odvajkada. Ni iste riječi , ne znače isto. Kod toliko problema kojima je izloženo biće ovovjekog čovjeka, kome pada na pamet da razmišlja o riječima, da vodi računa kako ih upotrebljava, da drži do njih kao važnih arbitara u komunikaciji, kad se sve manje čovjek veže za riječ, kad se jedva gdje ispoštuje data riječ. A riječ i razum čine čovjeka drugačijim od ostalih bića na zemlji. Samo oni koji se nađu u poziciji čina da polože riječ umjesto kapare, novca, kako su činili naši pradjevovi, mogu naslutiti težinu i važnost riječi, a uz nju dimenziju širine ljudske duše. Riječ stiže tamo gdje čovjek ne uspijeva uvijek, ona je poput odjeka glasa, ponekad moćna da naseli neki prostor ili ispuni prazninu , da nas zbuni otkud se tu našla u novom ruhu, raskomotila i odomaćila. Naravno, ko bi rekao da je engleska riječ „fine” u stvari sada postala naša riječ „fino”. Nama je jasno da je to nešto lijepo, krasno, a Englez je više ni ne prepoznaje kao svoju riječ. Pa i druga riječ koju često čujemo kao zamjenu za riječ „obraz” – face, isto je engleska , ali mi je čitamo onako kako je napisana, a ne kako to Englez izgovara – „fejs”. Tako se i riječi u našim slavenskim jezicima sretnu, uzmu ispod ruke, uvežu, pa za njima ostane trag koji nas tjera da razmišljamo o riječima. Misliti o riječima, o jeziku, znači tragati o nama samima, korijenima, etnosu, htjeti uz miris davnih vremena osjetiti dah sličnog, željenog. Oni koji na to najviše polažu pravo, stručnjaci jezika , ponekad unose zabune, zablude, zamke, sebično svojatajući riječi i jezik. Najradije bi omeđili i uspostavili granice jezika i ne bi dopustili ni jednoj riječi da bude nazucnuta drugačije, nego kako se tu i tu kaže. Ali, riječi su nevidljive, nose se kao tajne misli, skrivaju, prelaze iz mjesta u mjesto, preoblače, skidaju staro pa navlače novo ruho, ne daju se prisvojiti, nego bi kao i novac da su što šire u upotrebi. Pogledajmo značenje glagola „brisati” koji je sinonim za glagol „mesti” , pa ga okrenimo s raznih strana da vidimo šta nam kaže lice, a šta naličje. Vidjećemo da različiti glagoli imaju isto značenje. Evo, opet jednog dijaloga iz koga ćemo najbolje shvatiti o čemu raspravljaju momak i djevojka ( mada to samo Bog zna šta to dvoje mladih govore kad ćute (osjećaju jedno za drugo) ili kad šute, ne govore, a razumiju se. Djevojka : – Moja snaha, Bosanka, kaže: „Trebamo pomesti sobu” ili „pomesti avliju” , uzme brezovaču metlu i počne skupljati lišće, a ja se ibretim njenom govoru. Momak : – U Sandžaku se umjesto glagola „mesti” upotrebljava glagol „brisati” – brisati sobu /metlom/, obrisati avliju /metlom/, brisati staklo, sudove /krpom/. Djevojka : – Ali postoji glagol „mesti” i znači sasvim nešto drugo: „mesti mlijeko u stapu” da bi se dobio maslac – metanica; E nema ništa ljepše od metanice u krajici topla hljeba, kako poetično stihovima kazuje pjesnikinja Izeta Radetinac. “Čuvala majkaU naćvama krug metaniceTaj mali Mjesec iznad LužinaObraz da osvijetliAko putnika nanese Limskadolina.” Momak: Glagol „mesti” ovdje se očuvao u još jednom značenju : pomesti se, „pometoh se”, što znači „hladno mi je, „smrzoh se”. Djevojka: – Vjerovatno je od glagola „pomesti se” nastao naziv Pometenik, za onaj dio brisanog prostora na putu od Sjenice prema Dugoj Poljani, koji bi trebao nosit ime Duga Poljana, jer mjesto po tom

Bošnjačka narodna nošnja predstavlja spoj orijentalnih i autohtonih elemenata koji su se razvijali kroz vijekove. Svaki dio odjeće, od vezenih košulja do fesa i dimija, nosi priču o kulturnom identitetu Bošnjaka. U ovom tekstu istražujemo kako se nošnja mijenjala kroz historiju, koje su razlike između regija i kako se danas čuva kroz folklorne ansamble i manifestacije. Historijski razvoj nošnje Bošnjačka nošnja se kroz vijekove oblikovala pod uticajem različitih kultura i civilizacija koje su ostavile trag na ovim prostorima. Tokom osmanskog perioda, nošnja je dobila izražen orijentalni stil, ali je zadržala i neke autohtone elemente iz srednjovjekovne Bosne. U prošlosti, nošnja je bila znak društvenog statusa – bogatiji slojevi društva nosili su luksuznije materijale poput svile i brokata, dok su seljaci koristili lan, vunu i pamuk. Posebnu pažnju su žene posvećivale ukrašavanju odjeće, ručno vezući motive cvijeća, geometrijskih oblika i tradicionalnih simbola. Glavni elementi bošnjačke nošnje 🔸 Muška nošnjaMuška nošnja obično se sastoji od košulje (košulja od platna s ukrasima), jeleka (prsluka od somota ili čohe sa zlatovezom), čakšira (pantalona širokog kroja) i pojasa. Na glavi se nosi fes, dok su na nogama opanci ili kožne papuče. 🔹 Ženska nošnjaŽenska nošnja uključuje dugačku košulju, dimije (široke pantalone), jelek i anteriju (dugačak ogrtač). Posebno je upečatljiv fes ukrašen dukatima, koji je bio znak bogatstva i statusa. Ručno rađeni vez i čipka dodaju posebnu estetiku nošnji, a nakit poput tepeluka (ukrasa za glavu) i zlatnih lančića ističe ljepotu tradicionalnog odijevanja. Regionalne razlike Bošnjačka nošnja varira zavisno od regije. Na primjer: Očuvanje nošnje kroz folklor i manifestacije Danas se bošnjačka nošnja najčešće može vidjeti kroz folklorne ansamble, kulturne manifestacije i svečane prilike poput svadbi. Mnogi festivali i smotre folklora promovišu tradicionalnu odjeću kao dio nematerijalne kulturne baštine Bošnjaka. Nošnja nije samo odjevni predmet – ona je simbol identiteta, pripadnosti i bogate historije bošnjačkog naroda. Njeno očuvanje i prenošenje budućim generacijama ključni su za očuvanje kulturnog naslijeđa.