Svjedočenja

Piše: Enes Memović  Etika u poslovanju i trgovini u islamu ima vrlo važnu ulogu u svakodnevnom životu muslimana. Muslimani smatraju da poslovna etika uključuje poštivanje Boga, te da je Bog Uzrok svih poslovnih uspjeha. Stoga, poštenje, integritet, iskrenost, pravednost i suosjećanje osnovna su načela koja se trebaju primjenjivati u poslovanju.Muslimanski poslovni etički kodeks temelji se na islamskom zakonu, koji propisuje moralna i etička načela koja se primjenjuju u poslovnim transakcijama. Ova načela uključuju zabranu prijevare, krađe, nepoštenja, lažnog predstavljanja i obmanjivanja, te pozivaju na pošteno plaćanje, pravednu distribuciju dobiti i poštovanje ugovora.Muslimani, također, smatraju da je važno da se u poslovanju vodi računa o zajednici, te da se treba ulagati u društveno korisne projekte i podržavati razvoj zajednice u kojoj se posluje. Važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i zabrana u poslovanju, što znači da se ne smije prodavati ili kupovati nešto što se ne posjeduje ili što je nejasno u pogledu vlasništva. Ova zabrana ima za cilj zaštititi prava vlasnika i spriječiti bilo kakvu vrstu nepoštenog poslovanja.Također, muslimani se pozivaju da se u poslovanju pridržavaju načela halala, što znači da se treba posvetiti samo onim aktivnostima koje su dopuštene u skladu s islamskim zakonom, te da se treba izbjegavati sve što je zabranjeno. Primjerice, trgovina alkoholom i svinjskim mesom je zabranjena u islamu, pa muslimani koji se bave poslovanjem moraju paziti da ne krše ova pravila.Osim toga, u islamskom poslovnom etičkom kodeksu postoji i naglasak na poštivanju radnika i davanju poštenog i pravednog plaćanja. Muslimani smatraju da su radnici vrijedni i da treba poštovati njihov rad, a ne iskorištavati ih i plaćati im manje nego što zaslužuju.U konačnici, etika u poslovanju i trgovini u islamu ima za cilj promicanje poštenog i etičnog poslovanja koje je u skladu s islamskim načelima. Muslimani koji se bave poslovanjem pozvani su da budu lideri u svojim zajednicama i da se pridržavaju ovih načela kako bi doprinijeli razvoju društva i ostvarili uspjeh na dugoročnoj osnovi.Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste poštivanje ugovora i obećanja. Muslimani smatraju da je važno poštivati svoje obaveze i držati se datih obećanja, a to se odnosi i na poslovne ugovore i dogovore. Povjerenje je ključna vrijednost u islamskom poslovnom okruženju, a kada se ugovori i dogovori poštuju, to pomaže u izgradnji povjerenja i ugleda u poslovnoj zajednici. Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste poštovanje ugovora i obećanja. Muslimani smatraju da je važno poštivati svoje obveze i držati se datih obećanja, a to se odnosi i na poslovne ugovore i dogovore. Povjerenje je ključna vrijednost u islamskom poslovnom okruženju, a kada se ugovori i dogovori poštuju, to pomaže u izgradnji povjerenja i ugleda u poslovnoj zajednici.Još jedan važan element etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i poštivanje prava intelektualnog vlasništva. Muslimani smatraju da je važno poštivati prava vlasnika intelektualnog vlasništva, kao što su patenti, autorska prava i zaštitni znakovi. Kršenje ovih prava smatra se nepoštenom poslovnom praksom.Također, u islamskom poslovnom etičkom kodeksu naglašava se važnost transparentnosti i otvorenosti u poslovanju. Muslimani se pozivaju da budu transparentni u svojim poslovnim aktivnostima, da ne skrivaju informacije koje bi mogle biti relevantne za druge i da budu otvoreni u svojim komunikacijama s kupcima i partnerima.Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i zabrana kamate u skladu s islamskim zakonom. Transakcije se moraju temeljiti na stvarnom vlasništvu i stvarnim proizvodima, a ne na nesigurnim ili spekulativnim elementima. Također, trgovanje dionicama temelji se na stvarnoj imovini i proizvodima, a ne na procjeni vrijednosti dionica koje mogu biti spekulativne i nesigurne.Osim toga, etika u poslovanju i trgovini u islamu poziva na umjerenost u poslovnom životu. Muslimani se pozivaju da ne pretjeruju u poslovnom uspjehu i da se ne upuštaju u prevelike rizike. Umjesto toga, trebaju se držati umjerenosti i uravnoteženosti, što je u skladu s islamskim načelima o umjerenosti u svim aspektima života.Konačno, etika u poslovanju i trgovini u islamu uključuje i poštivanje okoliša i održivosti. Muslimani se pozivaju da vode brigu o okolišu i prirodi te da budu odgovorni prema budućim generacijama. To može uključivati primjenu održivih poslovnih praksi i smanjenje negativnog utjecaja poslovanja na okoliš.Ukratko, etika u poslovanju i trgovini u islamu uključuje mnoge vrijednosti i načela, uključujući odgovornost prema zajednici, poštovanje prema zaposlenima, održivost i poštovanje okoliša. Muslimani se pozivaju da primjenjuju ova načela u svojim poslovnim aktivnostima kako bi podržali razvoj svojih zajednica, osigurali poštene uslove rada te promicali održivost i zaštitu okoliša. (Studentski časopis Talib, br. 5)

Iritiran destruktivnim pisanjem o Bošnjačkoj povijesti od strane Bošnjaka koji su svoje znanje, o Bošnjacima, sticali iz negatorske povijesne literature, pišem ovaj članak koji bi trebao takvima i svima drugima koji imaju stav; da je naša historija pisana iskreno i istinito od naših negatora, te kao takvu interpretiraju Bošnjačkom čovjeku, potaknuti ih na promjenu takvog stava i uputiti na razmišljanje o Bošnjacima koji u kontinuitetu vladaju Bosnom od njenog začetka u III. stoljeću p.n.e. i kasnijim (VII. stoljeće), zaokruženjem-diferenciranjem od ostalih Balkanskih zajednica: Hrvatske i Srbije i samo iz strateških, a ne i kulturoloških razlika i kao geopolitičke zajednice u centralnom Balkanu-Ilirikumu, da je Bosna kao država, a i države njenog okruženja, uvijek uspostavljana na Monoteizmu, jer su od početka uspostavljanja teokratija u III.stoljeću p.n.e.od strane Alexandra Makedonskog pa do konca XVII. stoljeća sve države Balkana bile monoteističke teokratije i vladanje je bilo na vjerskoj osnovi .Bosna, Hrvatska i Srbija su kao islamske teokratije nastajale od polovine VII. stoljeća, a kroz avarski model organizovanja i tada se one i diferenciraju kao zasebne političke zajednice iz lakšeg organizovanja naroda, ali i vojnoorganizacionih razloga.Niti jedna od ovih zemalja nije kroz srednja stoljeća osvajana od Turske, jer za osvajanjem, od strane muslimana, nije bilo ni potrebe, jer su sve tri bile islamske teokratije. Njihovo udruživanje bila je neophodnost, jer udruženi mogli su se lakše suprostaviti nadirućim evropskim katolicima, jer katolici pod voćstvom papa nastoje Evropu očistiti od onih drugih vjernika, kako ih oni nazivaju, sa svog aspekta vjerovanja, hereticima.Dakle, udruživanje muslimana Balkana u cilju zajedničke odbrane od evropskih katolike bila je neophodnost i to udruživanje bilo je itekako potrebno jer bi pojedinačno, vrlo lahko, padali pod katoličku vlast. Na udruživanju muslimana Balkana radili su muslimani Turske u čemu se istuicala porodica Osmanovića koja je kroz sva dalja vremena, iz svog muškog potomstva, davala sultane ove zajednice. Ovako udružene Balkanske islamske države u Osmanbsko carstvo imale su mogućnost jače odbrane i tako su uspijevale Hrvatska do 1683. a Srbija i Bosna do 1878.Hrvatska je prestala biti islamska nakon 1689. godine osvajanjem Hrvatske od strane evropskih kršćana-katolika, a Srbija zvanično postaje pravoslavna nakon 1878. godine, ali nezvanično i nešto prije 1862. godine, po dogovoru Rusije i Porte, kada je njenio autohtono stanovništvo-Srbi muslimani, jer po njima je Srbija i dobila naziv, morali iseliti i napustiti teritorije Smederevskog sandžaka. I Bosna je, kao takva-islamska, prestala bitisati 1878.godine kada su Bošnjaci, kao državotvorni narod Bosne, a kao islamiti, prvi put poklekli i morali prepustili vladanje Bosnom katoličkoj Austrougarskoj i opet po dogovoru sa Portom. I sve se to dešavalo tako što je kršćanska Evropa nastojala obezbjediti zacrtani cilj: Evropa je kršćanski kontinent.Bošnjaci, kao narod, su gradili svoju državu Bosnu i isključivo sami, a kroz osmanski period bili su udruženi sa ostalim muslimanima Balkana, a tek od 1878. godine Bosanski katolici i Bosanski pravoslavci postaju njeni konstitutivni narodi.Dakle, Bosnu je dva milenija gradio njen rodni narod-njeni Bošnjaci, a u zadnjih 138 godina u Bosni su konstitutivni Hrvati i Srbi, ali je oni više razgrađuju nego utemeljuju. To rade iz razloga jer su svjesni da je Bosna kao država nastajala zahvaljujući Bošnjacima monoteistima-muslimanima, a ne njima-kršćanima.Bošnjaci, danas, ne negiraju prava Hrvatima i Srbima da odlučuju o Bosni, ali ne kao teritoriji Hrvatske ili pak Srbije, jer Bosna je povijesna kategorija i uvijek zasebna od Hrvatske i Srbije jer Bošnjaci su je i gradil.Bio je i pokušaj osvajanja Bosne od strane evropskih katolika i ranije od 1878. godine, a to je bilo naročito izraženo nakon 1683. godine kada su nakon Bečkog rata, kao islamske regije, poklekle Slovenija sa Istrom, Slavonija, Mađarska, Južna Austrija te Lika, a Dalmacija nakon i tokom Kandijskog rata 1645.godine. Kršćani su nakon 1683. Godine upali i u Bosnu, okupirali krajinu sa Bihaćem, osvojili Jajce i iz njega protjerali muslimane.Kršćani Evrope su 1737. godine pokušali dokusuriti sa Bosnom. Krenuli su sa sjevera i zapada u njeno osvajanje.Međutim, Bošnjaci su, pod voćstvom Ali paše Hećimovića, organizovali svoju odbranu, te bitkom, za Bosnu, pod Banjalukom zaustavili katoličko napredovanje i u kontraofanzivi vratili, ponovo, Krajinu sa Bihaćem njenom Bošnjačkom narodu, a istovremeno to se desilo i sa Jajcem.U Bihaću i Jajcu ostali su tragovi katoličkog osvajanja ova dva Bošnjačka grada tako što su, kao i svuda odakle su prognali muslimane, njihove sakralne objekte pretvarali u crkve. Tako su uradili i sa džamijama u Bihaću i Jajcu da bi kroz konstruisanu povijest u Jugoslavijama nama objašnjavali da su to bile crkve, da su ih muslimani pretvorili u džamije i, kao, oni ponovo vratili u crkve.Na godinu, u avgustu, je 280. godišnjica najznačajnije bitke Bošnjaka za Bosnu, jer da su te godine poklekli niti bi bilo Bosne a niti Bošnjaka. Bilo bi nas kao danas što u Hrvatskoj ima na stotine hiljada pokatoličenih potomaka Hrvata muslimana.I zato je Bošnjačka povijest grandiozna, a mi je neznamo, jer nam se ne predočava onako kako je življena nego onako kako to naši negatori pišu.Ni tada, kada je Austrougarska ukinula Bosnu kao državu, koncipiranu na šerijetu, Bošnjaci nisu isključeni iz njene organizovanosti u novom konceptu Bosne kao nacionalne države Bosanaca, jer je tada Bosna ustanovljena kao nacionalna država njenih građana koji su svoj kulturološki identitet uspostavljali kao muslimani, katolici i pravoslavci. Tada Bosna postaje nacionalna država Bosanaca tri konfesije i to će trajati od konca XIX i početka XX stoljeća kada Srbi i Hrvati kao državotvorni narodi susjednih država osjećaju da će doći do geostrateških promjena na Balkana, a kako je Evropa uspostavila svoju teoriju o Evropi kao kršćanskoj zajednici i da muslimanima na Balkanu nije mjesto vladanja u državama, oni će se i uklapati u taj koncept. Tada počinje ideološka borba Hrvata i Srba oko toga čija će biti Bosna, a na tim osnovama traže se i koje kakva prava, jednih i drugih, na Bosnu i tada počinje pisanje lažne Bosanske povijesti.Tada njenom rodnom narodu-njenim Bošnjacia, a kao islamitima, negira se sve od toga da su narod do toga da su prozeliti i da po tom osnovu nemaju povijesna prava na Bosnu. Tada se uspostavlja i teorija o bosanskim pravoslavcima kao narodno Srbima, a bosanskim katolicima kao narodno Hrvatima,

Piše: Almina Murić Pretpostavljam, trenutno se pitaš zar se ove teme obrađuju i na fakultetu i zar o njima pišu i akademska lica, je li moglo nešto adekvatnije ili nešto o čemu ne čitamo svakoga dana? Ja ti ipak savjetujem da ne listaš dalje dok ovo ne pročitaš, jer ako si se zaista zapitao sve to, znači da si pojam porodica shvatio nedovoljno zrelo, ili si pak tu riječ k sebi primio samo kao skup koji je sačinjen od osam slova, a o kojima nikada nisi dovoljno razmislio, pojam koji nisi shvatio i nisi mu dao nikakvo zavidno mjesto u svom životu, ili ostaje ono najgore – da te pojam porodica uopće ne interesira.Kontekst pojma porodice i pojma društvaTežiš ka dobru jednog društva, jedne zajednice, a zatvaraš oči na njen glavni dio, zatvaraš oči kada se govori o formiranju jedne ličnosti, jer naravno i to je predmet porodice, koju si, nažalost, shvatio nedovoljno važnom. Porodica se definira kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Zaboravljaš da je društvo skup različitih individua i da korist tog društva zavisi od svake te individue koja ga sačinjava. Ne zaboravi da svaka ta jedinka koja je u društvu u njemu će dati onoliko i onako kako je to naučila u svojoj i društvu najznačajnijoj zajednici – porodici. Porodica je temelj na kojem počiva kompletno društvo. Ona je osnovna i jedina normalna zajednica u kojoj ljudi egzistiraju i ostvaruju svoj identitet, društvene funkcije i interese, pa zbog toga islam poklanja posebnu pažnju izgradnji porodice.Ne dozvolimo da nam neprirodno postane prirodnoDanašnje kretanje svijeta i njegovo funkcioniranje sve više ostavlja utisak kao da se svijet svim snagama bori protiv svega onoga što je dobro. Najprije nam nameću pitanje našeg jezika, naše nacije, onda u pitanje dovode naše postojanje. Nakon svega toga govore nam o nekoj zaostalosti za naprednim svijetom. Zaostajemo u oblačenju, u kulturi, u nekom samoopredjeljenju i izboru po pitanju onoga kako smo stvoreni. Sada su stigli i do porodice kao temelja na kojem počiva kompletno društvo. Ako neko želi da reformira jedno društvo, potrebno je, prije svega, da reformira samu porodicu. Samo društvo sa zdravim ćelijama može napredovati, opstati i nadati se prosperitetu. Nemoguće je, a ne primijetiti koliko se apsurdne stvari predstavljaju normalnim i koliko se njihovo prihvatanje nameće ljudima, počevši od širenja putem medija, a onda i do zakonskih tačaka koje sve to reguliraju kao pravno priznato i dobro.Ljudska sloboda je toliko primitivno shvaćena da je žena, tražeći svoja prava i ravnopravnost sa suprotnim polom, umnogome izgubila svoje dostojanstvo i, nažalost, svjedoci smo toga kako se to njeno pravo iskorištava, pa u mnogim slučajevima nije postala ništa drugo do jeftina roba, što se toliko normalnim prihvatilo da one koje to nisu već su ugrožene, jer se nisu izborile za takva prava. Žena je postulat jedne porodice, a porodica postulat jednog društva, u čemu se ogleda važnost žene u kompletnom društvu. Naravno da ona treba da ima visoke ciljeve i ambicije, da treba težiti visokom nivou obrazovanja, da treba i njen glas imati efekta u mnogim segmentima današnjeg svijeta, ali ne bi trebala dozvoliti sebi da upadne u zamku ovog brzog kretanja svijeta, pa da svoja prava shvati onakvim kako to Zapad želi.Islam često stavlja akcenat na prava žene koja su mnogo više od onoga što nam danas u mnogim slučajevima plasiraju. Nestalo je pravo roditelja nad njihovom djecom, pa se dječjim hirovima ne smije stati na kraj, osim onako kako sama djeca to žele, te kao rezultat toga danas imamo mnoge zajednice koje na sve liče, osim na zdravu i prosperitetnu porodicu.Govoreći o prvoj porodici koja je nastala na Zemlji, Uzvišeni kaže:O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (En-Nisa, 1)Prva porodica bila je ona koju su činili Adem, alejhi selam, i njegova supruga Hava, potom se čovječanstvo proširilo i od njih dvoje nastale su mnoge porodice.Vidimo i osjećamo na svakom koraku tragične posljedice razbijene i uništene porodice, a mi prihvatamo da nam još govore kako je to normalno u ovo doba velikih sloboda i visokih tehnologija. Tako roditelji gube djecu, djeca roditelje, a država narod.Često gledajući društvene mreže naiđem na ilustraciju vezanu za narod sa Balkana. Radi se o slici na kojoj se nalazi kengur koji u svojoj torbi nosi svoje već odraslo mladunče. Ilustrator ove slike na satiričan način predstavlja djecu koja su starija od 18 godina, a koja još uvijek žive sa svojim roditeljima, u kojoj, nažalost, ima istine, ali taj njihov poziv na osamostaljivanje uključuje i mnogo negativnih utjecaja. Šta mislite, da li Zapad zaista želi baš toliko ugode za svakog pojedinca, ili je ipak riječ o nečemu drugom? Glavno interesiranje većih svjetskih sila jeste ekonomija, pa i na štetu porodice. Glavni razlog izdvajanja punoljetne osobe iz porodične zajednice jeste upravo ekonomija države. Kada navodim ovaj primjer ne kažem da se mora ostati u toj zajednici, niti da je loše napustiti je, ali način na koji oni to rade je totalno neprihvatljiv. Naravno da dijete treba da se odgaja na način koji će mu kasnije omogućiti da se osamostali, ali problem je u tome da imamo puno primjera kod kojih se nakon tog odjeljivanja prekine svaka veza između roditelja i djece, pa se u svemu tome pogube sva prava roditelja kod djece, a Allah, dželle šanuhu, nas o tim pravima upozorava u Kur’anu On Uzvišeni kaže:Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje ili oboje kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali.’  (Isra, 23-24)Ne zaboravi da ne odgajaš biljku, već budućeg/ću revolucionara/kuU odgoju djece roditelji često pristupaju svojom milošću prema djetetu, jer koliko god godina prošlo ipak ono ostaje dijete za njih. U svemu tome zanemare

Autor: Tarik Ramadan Preveo: Nermin Spahić Rastuće prisustvo muslimana u Evropi postalo je važno pitanje za sve evropske zemlje. Brojne debate koje dominiraju cijelim kontinentom o multikulturalizmu, “sekularnosti” i “identitetu” gotovo su uvijek povezane s islamskim faktorom.Ovaj odnos nije nužno neutemeljen jer postoji ključna veza između “vrijednosti” i “zakona” na jednoj, te “kulture” i “različitosti” na drugoj strani. Zapravo, više od debate o islamu i muslimanima, Evropa treba ozbiljan dijalog sama sa sobom o ovom odnosu, jer se suočava s krizom.Pravo pitanje koje treba postaviti jeste može li Evropa ostati dosljedna svojim vrijednostima (demokratija, jednakost, pravda, poštovanje itd.), a u isto vrijeme tolerirati i udomiti nove građane različitog porijekla i religija? Drugačije rečeno, jesu li Evropljani intelektualno, jezički i kulturološki spremni da se suoče s izazovom suživota s višestruko različitim evropskim građanstvom?Početna pozicija ovdje je kristalno jasna. Vlade ne bi smjele miješati socioekonomske  probleme (nezaposlenost, nasilje, marginalizaciju itd.) s pitanjima kulture i religije. Drugim riječima, niko ne bi smio “kulturalizirati”, “religionizirati” ili “islamizirati” socijalne probleme.Činjenica da većina Evropljana suočenih s nezaposlenošću ili društvenom marginalizacijom jesu Azijati, Afrikanci ili muslimani, ne znači da njihova religija, narodnost ili kultura objašnjavaju situaciju. Bilo koja vrsta kulturnog, vjerskog ili rasnog determinizma zaista je opasna. Nezaposlenost i marginalizacija odražavaju socioekonomske procese i potrebne su čisto socijalne i ekonomske mjere da ih riješimo. Pribjegavanje nejasnim kulturološkim, vjerskim i rasnim objašnjenjima recept je za nedjelovanje, ako ne za pogrešno djelovanje.Kulturološki, rasni i vjerski aspekti mogu, naravno, biti podređeni faktori koje treba uzeti u obzir, ali oni nisu glavni uzrok nezaposlenosti i marginalizacije. Evropske vlade umjesto što slijede sugestije ekstremne desničarske retorike, trebale bi se okrenuti traženju jake i kreativne politike za rješavanje temeljnih problema u obrazovanju (odvojene ili drugorazredne škole, nastavni programi itd.), nejednakih mogućnosti za zaposlenje i urbanog propadanja. Zapravo, suprotno od onoga što je postala konvencionalna mudrost (koja, nažalost, čini normalnim ono što desničarske partije pričaju), mladi evropski muslimani nemaju problem s vjerskom ili kulturnom “integracijom”. Oni su frustrirani odsustvom (ili neuspjehom) društvenih mjera koje bi izašle ususret njihovim potrebama.Ovaj neuspjeh ne znači da je novi rasizam u vidu islamofobije pobijedio, ali niko ne može poreći da mnogi pojedinci imaju problema s diskriminacijom zbog svoje vjere (45 procenata evropskog stanovništva ima negativno mišljenje o islamu).Glavni pokazatelj da je diskriminacija uzela maha jeste opsesija idejom “integracije”, uprkos činjenici da je većina evropskih muslimana lojalna, poštuje zakon, priča jezik zemlje u kojoj živi (iako su ponekad kritični, kao i ostali).Stalna obraćanja građanima “imigrantskog porijekla” ili “domicilnom društvu” samo služe ideji da muslimani nisu istinski Evropljani i da nisu “kod kuće”. Takva retorika ukazuje na to da evropski muslimani moraju konstantno dokazivati svoju lojalnost. Ovo doživljavanje muslimana kao “drugih” ili “stranaca”, ključni je uzrok diskriminacije na tržištu rada.Uprkos nesigurnosti i strahu, presudno je uvažiti činjenice i brojke koje govore da je situacija, kako na lokalnim tako i na nacionalnim nivoima, mnogo bolja nego što to ostrašćene i polarizirane debate u medijima i nekim političkim krugovima prikazuju. Daleko od trenutnih kontroverzi, evropskim muslimanima ide poprilično dobro i budućnost je obećavajuća.Ako evropske države žele ostati vjerne svojim principima univerzalnih i jednakih ljudskih prava i izbjeći svako iskušenje skretanja prema rasizmu i ksenofobiji, svi Evropljani moraju djelovati. Evropski muslimani moraju prestati njegovati mentalitet žrtve i preuzeti odgovornost u svojim društvima. Evropske vlade i građani, bilo muslimani ili nemuslimani, moraju izbjegavati svaki vid rasizma.Obrazovanje igra centralnu ulogu. Školski programi moraju biti više inkluzivni (da izgrađuju zajedničku povijest sjećanja) i proširiti učenička znanja o religijama i kulturama. U medijima, novinari bi trebali biti trenirani da uočavaju uspješne priče, a ne samo probleme. Također, retorika koja povlači implicitnu vezu između riječi “ilegalno”, “kriminal” i “imigrant” sa “musliman”, mora biti shvaćena kao uzrok straha i ksenofobnih reakcija.Muslimani se suočavaju s novom vrstom rasizma i moraju se boriti za svoja prava, ali to moraju činiti s ostalim sugrađanima i na mnogim poljima: domaćoj i vanjskoj politici, obrazovanju, medijima i društvenom aktivizmu. Evropljani moraju prestati biti zadovoljni svojim ubjeđenjem da su bezuvjetno zaštićeni od ponovnog povampirenja rasizma i kršenja osnovnih ljudskih prava. I na kraju, evropski muslimani moraju prestati djelovati (i reagirati) na svoje probleme u izolaciji.

Autor Milan Vukomanić Kada je januara 2005. godine grupa sufija iz hrama Mevlevi Galata u Istanbulu izvela svoj impresivni sema obred u beogradskom Domu omladine, malo koji radoznalac koji je prisustvovao tom događaju bio je doista svestan da turski derviši nisu premijerno došli u Beograd, već su se u njega vratili. Jer, kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vreme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu je bilo čak sedamnaest tekija.[1] U periodu od 1521-1867. godine, dakle, gotovo puna tri i po veka, derviši su živeli u Beogradu, redovno izvodili zikr[2], izučavali dela velikih sufijskih mislilaca, sami pisali mistička dela i poeziju, i imali jednu od centralnih gradskih ulica koja se na austrijskom planu Beograda iz 1789. godine nazivala Derwisch Gassen.Gde su se sve nalazile beogradske tekije, kako su izgledale, kojim redovima su pripadale? S obzirom na manjkavost podataka koji se tiču baš tog aspekta religijskog života u „Stolnom Beogradu” u spomenutom periodu, nije lako danas pružiti nedvosmislene odgovore na ova pitanja. Zahvaljujući turskim i austrijskim planovima grada, popisima muslimana, defterima, beratima i vakufnamama iz različitih perioda, kao i docnijim istraživanjima istoričara i istoričara umetnosti, za bar osam tekija se, s prilično pouzdanja, može odrediti tačna ili približna lokacija. Još dve tekije koje se tu spominju do kraja 17. stoleća ostale su, na žalost, neubicirane.U Beogradu su se još 1863. godine mogle videti bar četiri od tih deset tekija, a jedna od najznačajnijih, Hadži-šejh Muhamedova, čije je turbe sačuvano i danas se nalazi u nekadašnjem dvorištu te kuće, fotografisana je 1866. godine nakon što je u njoj, u jednom kraćem periodu, zasedao Pravitelstvujušći sovjet.[3] Pored spomenute kuće, koja se nalazila u vrhu nekadašnje „Derviške ulice”, odmah ispod današnjeg Studentskog parka, na spisku lociranih, ubiciranih beogradskih tekija, nalaze se još: tekija na Savi, tekija u tvrđavi Narin (na zapadnom kraju Gornjeg grada), kao i tekije nazvane po Šejh Ali-efendiji, Šejh hafiz Mehmedu, Šejh Hasan-efendiji, Šejh Hašim-efendiji, i Mehmed-paši Jahjapašiću.[4] Neubicirane su tekije za koje se, prema pisanim izvorima, veruje da su se nalazile u mahali Tir-i-bala džamije i Bulbulderu,[5] današnjoj Zvezdari.S obzirom na to da je sačuvana njena fotografija, najviše se danas zna o Hadži-šejh Muhamedovoj tekiji na početku strme Višnjićeve ulice ispod Studentskog parka. Što je najvažnije, i danas se zna kako je ona izgledala i gde se tačno nalazila. Na planu austrijskog oficira Bruša iz 1789. godine, ova tekija je ucrtana odmah preko puta Kizlar-agine džamije iz ranog 17. veka. Feliks Kanic, štaviše, beleži 1897.g. da su se u turbetu ove tekije nalazili grobovi trojice „verskih junaka”: Horasani baba-Mehmeda, Bagdali Mustafa-bega[6] i Anteđe hadži-šejh Omer-efendije. Pretpostavlja se da je tekijska kuća na fotografiji iz 1866. podignuta u 18. stoleću, dok je izvorna Horasanijina tekija bila iz Čelebijinog vremena, dakle, sredine 17. veka. Pravougaone osnove, ona je imala dimenzije 17,5m x 8m i kraćom, strmom stranom, njen spoljašnji zid se spuštao niz Dervišku ulicu. Dužom stranom ona je bila okrenuta ka današnjem Studentskom parku. Kapija, i sama zgrada tekije, nalazile su se na toj strani. U tekiju se ulazilo iz dvorišta u kome se, pored spomenutog mauzoleja, nalazilo nekoliko nišana, kao i štala, nužnik i zatrpan bunar. Pored tekije se u istom dvorištu nalazila i manja prizemna kuća, a glavna kuća se sastojala od tri prostorije u prizemlju (veća soba, manja soba i hodnik) i još četiri na spratu, među kojima je, po svemu sudeći, bila i semahana, prostorija u kojoj su derviši izvodili svoj centralni obred – zikr (dhikr). Na žalost, ova istorijska kuća je porušena 1892.g., a u zemlji je ostao još samo njen podrum.[7]Ko je bio šejh Mehmed (Muhamed) Horasani i kojem tarikatu je pripadao? U svom putopisu Čelebija spominje tekiju Mehmed-paše Jahjalija (Jahjapašića)[8], jedno od najstarijih beogradskih sufijskih zdanja, podignutih, svakako, pre pašine smrti 1548. Ta tekija se nalazila u dnu Derwisch Gassen, na Dorćolu, u bloku između današnje Dušanove, Knićaninove, Skenderbegove i Dubrovačke ulice.[9] S obzirom na to da nose isto ime, te da su se nalazile nedaleko jedna od druge, sasvim je moguće da su ova, i Hadži-šejh Muhamedova tekija, bile sagrađene iz istog vakufa Mehmed-paše Jahjapašića, odnosno Mehmeda (Muhameda) Horasanije. A kako je Mehmed-paša bio poznat kao akindžijski beg, pretpostavlja se da su obe tekije izvorno pripadale bektašijskom redu, jer je među akindžijama bio razvijen kult Hadži Bektaš Velija, osnivača tog bratstva.[10] Bektašije su bile tipično turski derviški red, rasprostranjen među pripadnicima osmanske vojske. Njihovi šejhovi su obično vršili dužnost imama među posadama tvrđava.Moguće je, isto tako, da su te dve tekije, u docnijim periodima, pripadale i nekim drugim tarikatima. U natpisu šejh-Mustafinog turbeta, koji je 1783.g. podigao defterdar Husni Jusuf,[11] piše, na primer, da je taj šejh bio sadija, pa je osnovana pretpostavka da je i Hadži-šejh Muhamedova tekija, koncem 18. veka, pripadala tom redu. Sadije su, kao i bektašije i rifaije, bile tipično vijnički tarikat. Za bektašije se još vezuje i tekija u tvrđavi Gornjeg grada, kao i Subašina tekija na periferiji Beograda koje takođe spominje Evlija Čelebija u svom zapisu.[12] Izgleda da je baš o toj drugoj tekiji reč u vakufnami beogradskog defterdara Ahmed-efendije, koji spominje nekakvu bektašijsku kuću koja se nalazila na Bulbulderu. Za hranu u toj derviškoj tekiji defterdar je namenio 12 akči dnevno, dok se, u istom dokumentu, za sadijsku i halvetijsku tekiju određuje po 30 akči.[13] Ovaj dokument, koji u svom radu navodi Radmila Tričković, dragocen je za istraživače, naročito zbog toga što se tu izričito spominju tri poznata sufijska reda u Beogradu u 18. veku. Defterdar Ahmed je, prema tom dokumentu, „za stan šejhova halvetijskog reda namenio dve kuće, od kojih je jedna imala 5 odaja u prizemlju i 6 na spratu, a druga dve velike prizemne odaje i mutvak, jednu odaju na spratu, zatim zgradu za seno, bunar, baštu od 4 dunuma i avliju od 25 aršina. Šejhovima sadijskog reda defterdar je zaveštao jednu kuću blizu konaka beogradskog mukabeledžije na Zereku. Ova kuća imala je po 5 odaja u prizemlju i na spratu, mutvak, podrum, jednu zasebnu odaju, baštu od pola dunuma i malu avliju. Za izdržavanje

Autor Vera Krzisnik Bukić Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000, str. 220.Knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke i podnaslovom Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije je stručno i naučno izazovno djelo bosanskohercegovačkog akademika dr. Envera Redžića koje će zbog široke palete predstavljenih saznanja i stanovišta drugih istraživača i iznesenih autorovih tumačenja i ocijena ostati još dugo u dialoškoj žiži među istoričarima i drugim društvenjacima. Ujedno, zaokupljaće pozornost i ostalih za fenomen naciona, naciona povezanog sa geopolitičkim kontekstom Bosne i Hercegovine, zainteresiranih čitalaca. Ni ovih nije mali broj, dapače i više od prvo pomenutih, jer je naprosto teško nailaziti na ljude za tu tematiku nezainteresirane. Stoga, tiraž od 500 primjeraka u kojima je knjiga štampana, sigurno, neće moći udovoljiti svim znatiželjnicima odnosno onima koji bi je htjeli pročitati.Time već prelazim na skupinu osnovnih podataka odnosno vanjskih pokazatelja o knjizi s kojima se valja odmah uvodno upoznati. Njeni izdavači su Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Institut za istoriju, Sarajevo. Izlaženje su finansijski pomogli američki donatori: Univerzitet St. Lawrence-a, »Koerner Foundation« i Fundacija Vakufa Donia iz Kalifornije te Ministarstvo obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo. Recenzenti knjige su Bosanac akademik prof. dr. Muhamed Filipović i Amerikanac prof. dr. Robert Donia, istoričar i sam odličan poznavalac te autor knjiga o Bosni.Knjiga je izišla iz štampe krajem 2000. godine u Sarajevu, što u tvrdom, što u mekom povezu i za slična monografska izdanja u uobičajenom formatu te u ukupnom obimu od 220 stranica. Ne računajući Predgovor i zaključno razmatra-nje Na pravcu sinteze knjiga sadrži petnaest poglavlja i bibliografiju radova koje je autor u knjizi analizirao ili se na njih oslanjao. Osnovni tekst prati 187 fusnota. Engleski sažetak, začudo, ne daje prijevoda glavnog naslova knjige već za-počinje podnaslovom koji sam, ne slučajno, u ovdašnjem osvrtu inače i sama izabrala kao temeljno opredjeljujuće jezgro. Na samom kraju knjige nalazi se čitaocu uvijek dobrodošao Registar imena. Toliko kao nužna informacija; iformacija kojom o samoj knjizi, njezinom sadržaju nije zapravo kazano još skoro pa ništa.O knjizi, međutim, govoriti nije lako. U pomoć zato, najprije, pozivam neke činjenice povezane sa njenim autorom. Ličnost Envera Redžića je na početku 21. stoljeća moguće i potrebno sagledavati kroz bar trodimenzionalnu prizmu. Najprije, radi se o čovjeku koji je, objektivno, već praktično osam decenija osviješćenim svjedokom svoga vremena, uže mu domovine Bosne i Hercegovine, i, doskora, šire mu domovine Jugoslavije. Zatim, to je čovjek koji je bio u datom okruženju većinu toga vremena akterom tekućih društvenih zbivanja, aktivni učesnik u donošenju političkih odluka na svim razinama, od lokalnih do republičkih i federalnih (makar nikad u najužem vlastodržačkom krugu), u toku Drugog svjetskog rata i borac – vojnik svjetske pobjedničke antifašističke koalicije na tlu Jugoslavije odnosno Bosne i Hercegovine. I najzad, te možda ponajviše i prije svega, Enver Redžić je istoričar.Sve pomenute tri dimenzije se u Redžićevoj ličnosti neminovno i neodvojivo prepliću. Tek faktičkim uvažavanjem njih sviju tri u cijelini moguće je relevantno odnositi se prema njegovom historiografskom djelu općenito, pa možda i posebice prema njegovoj, za sada, pretposljednjoj, 16. knjizi po redu, knjizi koja ovdje zaokuplja bližu pozornost. Posebice kažem zato, jer je knjiga Sto godina muslimanske politike djelo koje, po jednoj strani, odslikava intelektualnu produkciju mnogih drugih autora, u pretežnoj mjeri nastalu za Redžićeva života, te sadrži, posredno i neposredno, po drugoj strani, također znatnu autobiografsku notu. (U međuvremenu, u svojoj 87. godini, je već objavio svoju 17. knjigu, o akademiku i istoričaru Anti Babiću, priprema narednu, o akademiku i istoričaru Branislavu Đurđevu…)Većina Redžićevih knjiga je iz oblasti istoriografije i pretežno se odnose na istoriju Bosne i Hercegovine. Većina njih se, opet, neposredno dotiče nacionalne problematike, neke su joj, ne slučajno, i u cjelosti posvećene. Ovaj zadnji podatak upućuje na slijedeće dvije činjenice: nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini je središnja društvena problematika ove zemlje u 20. stoljeću, dok je istoričar Enver Redžić već niz decenija njen uporni istraživač i, prema tome, nesumnjivo veliki poznavalac. Imajući u vidu do sada kazano postaje jasnije od kud i kako knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke. Kad tome dodamo, da je Enver Redžić po svom etničkom izvoru i etničkoj samoidentifikaciji Bošnjak, da je u najšire shvaćenom filozofskom obzoru humanista i u novim egzistencijalnim društvenopolitičkim okolnostima po nacionalnopolitičkoj pripadnosti Bosanac (kao što je bio u ranijim okolnostima odnosno, većinu svog politički osviješćenog životnog puta Jugosloven) gotovo je upotpunjen sklop za nastanak ove knjige opredjeljujućih razloga.Odlučujuću motoričku snagu Redžićevom pisanju ove knjge je, uz uvažavanje već pomenutog, udahnula pak kataklizma koja je uraganom trećeg svjetskog rata stigla Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude i narode, te među ovima posebice njegov, bošnjački. S obzirom na ukupni dotadašnji kontekst njegovog života, za Redžićev duhovni ustroj, bila je to svestrana i totalna katastrofa. Uzgredna mala asocijacija otkriva jednu istorijskom sudbinom proizvedenu zanimljivu koincidenciju: situacija praktički trećeg svjetskog rata u Bosni, na pragu trećeg milenijuma, u Redžićevo treće životno doba. Rođen još u Austro-Ugarskoj, u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi većinu svog života proživio u jugoslavenskoj državnoj zajednici i sam aktivno učestvujući u Drugom svjetskom ratu i društvenim događanjima, prije i posebice nakon njega, dočekavši zatim, slobodno možemo reći, za Bosnu treći svjetski rat, Redžić ne samo nadživljava tu najnoviju i ujedno najstrašniju agresiju na Bosnu, ostajući “na površini” (Churchill: “Tito afloat”, 1949), već “nesnosnom lakoćom” intelektualnog stvaranja kao da ulazi u neku novu mladost. Pri tome žuri, jako žuri, kao da mu savjest ili podsvijest ne daju mira.Izvjestan autorov nemir pažljiviji i kritičniji čitalac može prozreti i kroz sami tekst knjige. Razlozi za taj nemir su prema ovdašnjoj procijeni ipak nešto drugačije prirode i, kao što ću pokušati malo kasnije naznačiti, kompleksniji. Tiču se, naravno, Bosne, njene kompliciranosti koje su bili odavno svijesni književnici, društveni istraživači, političari. I da se sada vratim njoj, knjizi, njenom sadržaju i načinu na koji je on izložen.Autor je koristio komplementarni metodološki pristup izlaganja, predstavljajući saznanja i poglede drugih autora i odgovarajuća svoja

Razgovarao: Midhat ĆemanGospodine Tokiću, za početak nam predstavite inicijativu „ Bitno je biti Bošnjak“. Ko stoji iza ove inicijative, zašto je ova inicijativa pokrenuta, ko je sve, odnosno koliko je organizacija i udruženja uključeno u ovu inicijativu? Tokić: Inicijativa je proizašla iz potrebe da se popis stanovništva 2013. godine, koji je predviđen u aprilu, stanovništvo bošnjačke nacionalne pripadnosti educira i pripremi kako ne bi došlo do lažnih dilema i zabuna na tom popisu stanovništva obzirom da rezultati popisa stanovništva 2013. godine imaju dalekosežni historijski značaj kako za Bošnjake tako i za Bosnu i Hercegovinu. Sam slogan „Bitno je biti Bošnjak“ proizašao je iz izlaganja predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) uvaženog akademika Ferida Muhića na naučnoj konferenciji koju smo kao bošnjački pokret organizovali u Banja Luci, a pod sloganom „Bitno je biti Bošnjak“ održane su tribine u Bijeljini, Višegradu i Prijedoru, nakon čega se putem interneta javilo desetak nevladinih organizacija koje su dale punu podršku takvom načinu djelovanja i iskazalo inicijativu da se priključi takvoj aktivnosti i iz toga je proizašla koalicija nevladinih organizacija „Bitno je biti Bošnjak“ kojoj je dosad pristupilo oko dvadeset i pet različitih nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i dijaspore. Mi ćemo do organizovanja popisa stanovništva sa ciljem da se građani Bosne i Hercegovine bošnjačkog etničkog porijekla izjasne na popisu nacionalno kao Bošnjaci, vjeroispovijest islamska, i jezik kojim govore bosanski, organizovati preko 60 tribina, planirali smo 7 do 10 okruglih stolova, 3 naučne konferencije/simpozija te čitav niz drugih propagandnih aktivnosti u smislu letaka, plakata, ali i uključivanja prominentnih Bošnjaka u oblasti kulture, sporta, pa i estrade, koji bi pomogli da se pokušaj nametanja lažnih dilema Bošnjacima da se izjašnjavaju bilo po teritorijalnom, bilo po vjerskom principu umjesto nacionalnom što je moguće više spriječiti.Kakva su reakcije samih Bošnjaka na djelovanje ove inicijative?Tokić: Moram reći da čak i u sredinama gdje sam ja mislio da ne postoji dovoljan broj Bošnjaka, kao što je Višegrad, mi smo imali prepunu salu Doma kulture i prijatno me iznenadila, pogotovo u Republici Srpskoj, izražena svijest pripadnika našeg naroda vezano za ovo pitanje i s tog aspekta sam veliki optimista da ćemo, ako Bog da, na ovom popisu uspjeti u onome što nam je cilj, a to je da popis stanovništva 2013. g. u Bosni i Hercegovini odražava realnu sliku ljudi koji žive i koji su državljani i građani Bosne i Hercegovine, a prema svim statistički relevantnim procjenama takvih je preko 50 % bošnjačke nacionalnosti.Ima li vaša inicijativa podršku vjerskih i političkih struktura bošnjačkog naroda?Tokić: Moram reći da kada smo formirali Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda da je u podršci za formiranje ove nevladine organizacije, koja ima za cilj da ukupno obezbijedi ravnopravnost Bošnjaka i u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku, dakle i u Srbiji i u Crnoj Gori, ali posebno da doprinese ravnopravnosti Bošnjačkog naroda u budućnosti, kada će Evropa biti bez granica i kada će položaj bošnjačkog naroda zavisiti od stepena jedinstva, jačine nacionalnog identiteta koji ih okuplja, pa i ekonomske solidarnosti koju međusobno imaju, vjerskog takođe identiteta, i ukupno, dakle, sve su to elementi koji će doprinijeti koji će politički uticaj bošnjački narod imati u Evropi bez granica. Dakle, u toj početnoj fazi djelovanja i formiranja Bošnjačkog pokreta mi smo imali zdušnu podršku permanentnog predstavnika Islamske Zajednice, pogotovo muftije tada tuzlanskog Kavazovića i muftije banjalučkog Čamdžića, s obzirom da su pisma njihova uglavnom vezana za prostor Republike Srpske, gdje bih rekao da su trenutno i najugroženija nacionalna, odnosno ljudska prava Bošnjaka.Jeste li zadovoljni ponašanjem bošnjačke intelektualne elite po ovom pitanju?Tokić: Naša kampanja „Bitno je biti Bošnjak“ traje svega nekoliko mjeseci i mi smo uspjeli uključiti desetine važnih, prominentnih bošnjačkih intelektualaca. U narednom periodu ćemo pokušati obezbjediti zajedničko potpisivanje jednog apela bošnjačke inteligencije pripadnicima bošnjačkog naroda u kome bi sve eventualne dileme kod građana bošnjačkog etničkog porijekla bile prevaziđene i bez obzira što je naša inteligencija često nejedinstvena, često suprotstavljena bez nekih posebnih razloga, više na nivou sujeta i drugih dnevno-političkih razloga ja vjerujem da će na ovom pitanju koje se može nazvati sudbinskim pitanjem budućnosti bošnjačkog naroda inteligencija iskazati puni stepen jedinstva i zajedničkog afiniteta kako bi to prošlo na način da oslika realnu sliku popisa stanovništva iduće godine u Bosni i Hercegovini.Osnovna poruka koju šalje inicijativa „Bitno je biti Bošnjak“, pored važnosti izjašnjvanja kao Bošnjak, jeste i navod da postoje ozbiljne snage ili pokušaji da se bošnjački narod zbuni na predstojećim izborima, da se Bošnjaci drukčije izjasne, kao Bosanci i Hercegovci, Muslimani i slično. Možete li nam reći nešto više o tim pokušajima zbunjivanja Bošnjaka, odnosno može li se uobličiti identitet tih zbunjivača, koje su njihove metode zbunjivanja Bošnjaka, kako ih možemo prepoznati i kako se trebaju Bošnjaci ponašati prema tim zbunjivačima?Tokić: Nešto više od sto godina je prošlo kako je nama zabranjeno da se nazivamo Bošnjacima, a naš jezik nazivati bosanskim. To je uradila Austro-Ugarska 1906. želeći time evingvisati autohtoni narod države Bosne i Hercegovine i na određen način time legitimirati aneksiju, pripajanje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Poslije toga slično su se ponašali i vladari kraljevine SHS, dakle, stare Jugoslavije i mada su komunisti u toku narodno-oslobodilačkog rata priznavali muslimane kroz postojanje muslimanskih borbenih jedinica, brigada i kroz odluke ZAVNOBIH-a da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, niti muslimanska, odmah poslije poraza fašizma i nastanka Jugoslavije 1948. su donijeli zakon u kome su Bošnjaci natjerani da se izjašnjavaju ili kao Srbi islamske vjeroispovijesti ili kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, želeći time ustvari negirati postojanje opet autohtonog naroda Bosne, želeći time posredno ili indirektno negirati Bosnu i Hercegovinu i njenu državnost. U daljem periodu borba muslimana je dosezala samo do obezbjeđivanja prava da se možemo izjašnjavati muslimanima prvo sa malim slovom m, a potom sa velikim slovom M, da bi tek 1993. na Bošnjačkom saboru, na kojem sam imao i sam čast učestvovati, vraćeno vjekovno, staro ime Bošnjaka, i moram reći do te ’93. nažalost, nije puno činjeno na afirmaciji bošnjačkog nacionalnog identiteta. Koliko je ovo pitanje bitno treba da se vratimo samo u period prije agresije i u toku agresije. Prije agresije postoji niz govora, istupa i Tuđmana

Često puta, dok pokušavamo sebe okititi epitetom patriote, upadamo u zamku nacionalizma. Kažemo za sebe da smo nacionalisti, a ustvari smo željeli potvrditi svoj patriotizam. Patriota je čovjek koji voli svoj narod i zemlju, dok je nacionalizam u najmanju ruku netrpeljivost prema drugima, drugačijima. Nacionalizam u svom izvornom značenju predstavlja obožavanje svog naroda. Tako imamo neke narode koji su nacionalizam stavili ispred vjere, pa im interesi nacije diktiraju tempo rada i života, a to se najbolje može primjetiti kada dođe do sukoba interesa vjere i interesa nacije.Ljubav prema svom narodu, prema domovini je normalna, čak i pohvaljena. Naš uzor u svemu, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, prilikom napuštanja Mekke izgovara riječi koje su, očigledno, plod ljubavi prema rodnom gradu. Kazao je da je Mekka divan grad i da ga nikada ne bi napustio da nije primoran. Historija svjedoči raznim društvenim uređenjima sa promjenama u mentalnom sklopu ljudi. Društvena uređenja su se mijenjala, od prvobitne plemenske organizacije, preko carstava i kraljevstava, pa do modernih, nacionalnih država.Pojam nacionalna država je relativno mlad, nekih dvjesta godina star i datira iz perioda kada nastaju prve nacionalne države kakve mi danas poznajemo. Do tada su države uglavnom bile multietničke, što bi značilo da je više naroda živjelo pod jednom upravom, vođeni jednom idejom. Najbolji primjer toga je islamsko društveno uređenje, pod zastavom islama, na vrhuncu moći islamske države, gdje je bilo jako puno različitih naroda: Arapi, Berberi i mnogi drugi, koji su bili ujedinjeni oko jedne ideje, a to je ideja islama. Slobodno možemo reći da je prva nacija unutar islama bila ummet, koji je predstavljao društvo koje okuplja sve muslimane. Na taj način je tvrdokorni nacionalizam bio ukroćen većom idejom, to jest islamom. Zbog svoje superiornosti, islamska država se brzo širila. Iako islam kao vjera nije širen sabljom, odnosno silom, islamska država jeste širena silom, što je uostalom i normalno za taj historijski period. Ummet kao zajednica raznih naroda je uspijevao opstati uglavnom zbog suštinskih ideja islama, a to je, prije svega, pravda. Društvo koje počiva na pravdi i koje je vođeno pravedno nužno teži progresu. Zaduživanje i povjeravanje značajnih pozicija odgovornim pojedincima, koji su dostojni tih pozicija, bilo je garant opstanka i razvoja društva. Onog trenutka kada se nepravda pojavila u društvu, tada je zlatno doba muslimana prošlo i došlo doba modernog ropstva.Ideja islama na velika vrata, kod nas Bošnjaka, ulazi dolaskom Osmanlija, a zbog ranijeg učenja koje je naš narod baštinio, brzo je i zdušno prihvaćeno ono sa čime su došli Osmanlije i uslijedio je dugi vremenski period života Bošnjaka u državi koja je vođena idejom islama. Taj period od petstotina godina u okrilju islamske države i svih privilegija koje smo uživali, na neki način je uzrokom što smo zapostavili nacionalno, narodno pitanje, pa smo imali situaciju, dok su drugi narodi oko nas ucrtavali nove, nacionalne države na karti, mi smo se borili za tuđe interese širom svijeta, pa skoro da nema bojišta, a da nema naših kostiju.Prvi bunt našeg naroda je ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradaščević, kao odgovor na zulum koji se konstantno vršio nad našom elitom. Bitno je napomenuti da je Osmanska država u tom periodu izgubila onaj sjaj koji joj je nekada bio svojstven. U samom vrhu države se pojavljuju nacionalne organizacije koje su smatrale da Turci treba da vladaju, a da ostali treba da im služe. Opet tu imamo štetnost nacionalizma, koji često šteti patriotizmu. Bitno je napomenuti da u isto vrijeme kada se Bošnjaci bore za svoju autonomiju, bore se i Srbi, s tim što Srbi uz pomoć Rusije ostvaruju svoje namjere, a mi, nažalost, bivamo ugušeni i nedugo nakon toga će se desiti Berlinski kongres na kojem ćemo, poput jetima, biti ostavljeni na milost i nemilost novoj upravi. Ustvari, Berlinski kongres je od nas napravio topovsko meso za one koji su imali neraščišćene račune sa Osmanlijama, a važno je napomenuti da nas Osmanska država nije predala svojevoljno, već iz nemoći da nas zadrži u svom okrilju.Nakon što su Turci Osmanlije poraženi u ratu sa Rusijom desio se Berlinski kongres, na kojem je Austrougarska iskoristila nemoć i lošu poziciju Osmanske države i preuzela upravu nad Bosnom. Pošto su Bošnjaci sa procesom nacionalizacije krenuli relativno kasno, u samom početku su naišli na otvorene napade od strane komšijskih naroda. Naš narod su oni svodili na vjersku kategoriju, pa je termin Bošnjak bio rijedak u upotrebi. Uglavnom je korišten termin musliman za pripadnike našeg naroda, što će nam puno naškoditi i što nas umalo nije koštalo nestanka. Krenulo se otvoreno na naš jezik, pa već 1908. godine imamo zabranu upotrebe termina bosanski jezik već se stavlja u službu termin srpsko-hrvatski jezik, sve to kao posljedica kasnog buđenja našeg naroda. Nažalost, naša braća muslimani diljem svijeta, u tom periodu, spavaju zimskim snom.Iz svega navedenog možemo zaključiti da je period buđenja i razvoja nacionalizma naštetio ummetu, pa smo dobili iscjepkan ummet, sa puno podnacija koje su često vodile rat jedna protiv druge. Tu je i period koloniziranja u kojem smo imali slučajeve da muslimani dižu pobune protiv islamske vlasti po nagovoru zapadnih država, pa kada bi se, navodno, oslobodili od „nepravedne vlasti“, bivali bi pokoreni od istih tih mentora koji su ih na te pobune nagovarali. Islam kao društveno uređenje trpi, od tada pa do dan-danas, velike gubitke, konstantno prolijevanje krvi muslimana, jer su muslimani tada stavili naciju ispred vjere i nacionalno pitanje delegirali na prvo mjesto. To je dovelo do toga da imamo bratske države koje ratuju jedna protiv druge oko bezvrijednih stvari.Jedini lijek za ummet jeste ponovno vraćanje na multietičnost, ali možda zbog nerealnosti takvog nečega drugi način jeste stvaranje jake nacionalne države preko koje će ostvariti svoja prava i kojoj će pružiti svoje obaveze. Ovo rješenje je za cijeli ummet, a pošto smo mi dio ummeta rješenje je i za nas. Svjedočili smo strahovitim scenama koje su se odigrale devedesetih godina prošlog vijeka, kada smo živjeli u zajednici sa komšijskim narodima, a u iluziji da smo jednaki, da smo živjeli u bratskoj zajednici sa narodima koji nam nisu nikada, pa ni tada željeli dobro. Socijalizam tog perioda doveo je do toga da su Bošnjaci

Majci Hurki i ocu Teufiku Uzvišeni Allah je čovječanstvu objavio Knjigu za koju je kazao da je objašnjenje za sve (16:89), dajući nam do znanja da je Poslanica koju imamo i (pre)nosimo izvor apsolutne upute i ishodište svih smjernica u našem razumijevanju i suočavanju sa kompleksnim svijetom oko nas. Jedan od izazova koji traži valjan stav i poziciju, sa kojim se muslimani sve češće susreću, jeste pitanje odnosa prema drugim vjerama i religijskim konfesijama. Ovaj izazov nije sam po sebi nov, jer muslimani su imali kontakt sa pripadnicima drugih vjera od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjih dana. Međutim, ono što čini našu zadaću u savremenom vremenu drugačijom jeste promjena vida interakcije koju imamo sa nemuslimanima. Činjenica da su muslimani izgubili politički primat u svijetu i sa njime svoju poziciju na globalnom planu, filozofska (ideološka), politička, ekonomska i tehnološka transformacija koja je kreirala doba modernosti u kome živimo nezaobilazni su faktori koji oblikuju način na koji treba uspješno artikulirati vjerski pogled o međureligijskom suživotu. Upravo ove činjenice, paradoksalno, taj zadatak čine novim, uprkos njegovoj bogatoj historiji.U ovom radu nećemo se baviti šerijatskim tretmanom samog međuvjerskog dijaloga. Inicijalna premisa koja stoji prije svega što slijedi u nastavku jeste opravdanost istog, zašta smatramo da postoje decidni tekstualni i racionalni dokazi, a čemu svjedoči i historijska zbilja, kako smo to prije i kazali. Obim i opseg našeg teksta nam ne dopušta ni ulazak u detaljnu analizu svih realnih i potencijalnih izazova međureligijskog dijaloga, niti nam daje prostor za govor o svim adresatima takvog dijaloga, načinu utvrđivanja prioritetnosti jednih nad drugima, a pogotovo ne o utvrđivanju opremljenosti različitim vidovima diskurzivnog oruđa koje je potrebno za uspješno sprovođenje takvog zadatka. Umjesto toga, zadovoljit ćemo se govorom o načelnim principima koji trebaju biti vodilja muslimanskog diskursa u sferi odnosa prema drugima. U tom smislu, premisa našeg rada nije „cilj opravdava sredstvoˮ već „cilj definira sredstvoˮ.Islamska načela međureligijskog dijalogaUspješan međureligijski dijalog mora biti vođen jasno artikuliranim i usvojenim principima. U nastavku ćemo spomenuti ono što smatramo (načelno) komprehenzivnim vrijednostima na kojima takav dijalog mora biti izgrađen, što znači da će naša diskusija biti lišena detaljne argumentacije i ulaženja u pojedinosti koje se mogu derivirati iz generalnih smjernica. Uspješna i etički opravdana međuvjerska konverzacija mora biti vođena uvažavanjem dva fundamentalna postulata: Islam je superioran u odnosu na ostale vjereRazlog otpočinjanja ovim principom jeste izbjegavanje zamke perenijalizma ili nekog vida postmodernog relativizma, što se može prepoznati u ideji da sve vjere vode „univerzalnoj istiniˮ, ili pak da su učenja svih vjera podjednako validna. Ovakav vid međuvjerskog dijaloga, koji često biva opisan kao vid međureligijskog približavanja, neprihvatljiv je i sam po sebi negira smisao dijaloga između različitih sistema vrijednosti tako što ih teži relativizirati i u konačnici obesmisliti. Sa druge strane, smatrajući da imamo pravo vjerovati u superiornost svoje vjere, mi očekujemo da ostali učesnici dijaloga mogu smatrati isto kada su u pitanju vjere kojima oni pripadaju. Dakle, polazna ideja međuvjerskog dijaloga ne smije biti forsiranje jedne od te dvije krajnosti: relativizam i ekskluzivizam. Prva krajnost nastoji kao osnov dijaloga postaviti negaciju posebnosti svih religija, dok druga krajnost nastoji inicirati dijalog nametanjem vjerovanja u posebnost jedne vjere u odnosu na ostale. Produktivan dijalog plod je prihvatanja da oni koji ga vode baštine različite vrijednosti, te da one nisu kamen spoticanja u mogućnosti iznalaženja zajedničke riječi koja neće kompromitirati uvjerenja i principe nijedne strane u njemu. U međureligijskom dijalogu mora postojati jasan benefitMeđureligijski dijalog nije cilj sam po sebi, on je sredstvo do postizanja određenog cilja. Kao što smo ranije rekli, vodit ćemo se principom koji kaže da cilj definira sredstvo, pa u tom smislu kao drugi fundamentalni postulat međureligijskog dijaloga stavljamo ostvarenje benefita. Kada govorimo o postizanju koristi moramo znati to da Šerijat ima svoj utilitarni aspekt koji opstoji na dva usko povezana principa: postizanje koristi i odagnavanje štete. Uspješan međureligijski dijalog mora pretpostaviti ostvarenje oba principa kao osnovne premise od kojih se kreće u sam dijalog. Koristi koje se trebaju imati u vidu mogu biti vjerske i ovosvjetske prirode. Kao što smo to rekli u diskusiji kod prvog principa, isto ćemo kazati i ovdje: mi moramo očekivati da i druga strana u dijalogu teži postignuti benefit. Dakle, početna pretpostavka kod ovog postulata ne smije biti bezobzirna ili naivna – dijalog se vodi kako bi se nešto postiglo. Štete koje moramo izbjeći u međureligijskom dijalogu su one koje nisu neminovne, a to je svaka šteta koja se može izbjegnuti ako pritom ne žrtvujemo zbog nje veću imperativnu korist. Kao što smo napomenuli kod koristi, štete mogu biti vjerske i ovosvjetske.Postavivši ova dva osnovna načela na kojima smatramo da treba graditi svaki konstruktivni dijalog, izgradili smo temelj na kome možemo uspješno zidati islamski diskurs u odnosu prema nemuslimanima. Takav diskurs mora biti etički opravdan, metodološki ispravan i moralno vođen. Samo na taj način možemo opravdati bilo kakav dijalog (lat. dia + logos) tako što ćemo mu dati logos – smisao.(Studentski časopis Talib, br. 5) UVODJedan od prvih poznatih sudova o Bo{njacima i njihovoj zemlji ujednoje i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskimmuslimanima i njihovoj zemlji kao egzoti~nom svijetu i tamnom vilajetu narubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristi~ka zabluda i nacionalisti~ka balkanska propaganda, nastala zato {to se Bosna uvijek te{ko otvaralaspoljnom svijetu. ^injenica je da su Bo{njaci, kao muslimani, te njihovazemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vje{tina imogu}nosti, koje su vladale svjetskom povije{}u jo{ od XVII stolje}a. To,me|utim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti iliravnodu{nosti prema modernom ivotu, nego rezultat stolje}a prethodnog razvoja, ~ija su im dostignu}a omogu}ila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737–1739. i 1788–1791) te u bo{nja~kim selja~kim bunama i nemirima sredinom istoga stolje}a. Usljed toga je historiju Bo{njaka i njihovogivotnog prostora neophodnoodre|ivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, ~ija se razvijenost ilieventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upore-|ivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope.Evropljani su tokom posljednja tri stolje}a nametnuli svijetu vlastiti povijesnirazvoj, odre|en periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodnouniverzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom