Majci Hurki i ocu Teufiku
Uzvišeni Allah je čovječanstvu objavio Knjigu za koju je kazao da je objašnjenje za sve (16:89), dajući nam do znanja da je Poslanica koju imamo i (pre)nosimo izvor apsolutne upute i ishodište svih smjernica u našem razumijevanju i suočavanju sa kompleksnim svijetom oko nas. Jedan od izazova koji traži valjan stav i poziciju, sa kojim se muslimani sve češće susreću, jeste pitanje odnosa prema drugim vjerama i religijskim konfesijama. Ovaj izazov nije sam po sebi nov, jer muslimani su imali kontakt sa pripadnicima drugih vjera od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjih dana. Međutim, ono što čini našu zadaću u savremenom vremenu drugačijom jeste promjena vida interakcije koju imamo sa nemuslimanima. Činjenica da su muslimani izgubili politički primat u svijetu i sa njime svoju poziciju na globalnom planu, filozofska (ideološka), politička, ekonomska i tehnološka transformacija koja je kreirala doba modernosti u kome živimo nezaobilazni su faktori koji oblikuju način na koji treba uspješno artikulirati vjerski pogled o međureligijskom suživotu. Upravo ove činjenice, paradoksalno, taj zadatak čine novim, uprkos njegovoj bogatoj historiji.
U ovom radu nećemo se baviti šerijatskim tretmanom samog međuvjerskog dijaloga. Inicijalna premisa koja stoji prije svega što slijedi u nastavku jeste opravdanost istog, zašta smatramo da postoje decidni tekstualni i racionalni dokazi, a čemu svjedoči i historijska zbilja, kako smo to prije i kazali. Obim i opseg našeg teksta nam ne dopušta ni ulazak u detaljnu analizu svih realnih i potencijalnih izazova međureligijskog dijaloga, niti nam daje prostor za govor o svim adresatima takvog dijaloga, načinu utvrđivanja prioritetnosti jednih nad drugima, a pogotovo ne o utvrđivanju opremljenosti različitim vidovima diskurzivnog oruđa koje je potrebno za uspješno sprovođenje takvog zadatka. Umjesto toga, zadovoljit ćemo se govorom o načelnim principima koji trebaju biti vodilja muslimanskog diskursa u sferi odnosa prema drugima. U tom smislu, premisa našeg rada nije „cilj opravdava sredstvoˮ već „cilj definira sredstvoˮ.
Islamska načela međureligijskog dijaloga
Uspješan međureligijski dijalog mora biti vođen jasno artikuliranim i usvojenim principima. U nastavku ćemo spomenuti ono što smatramo (načelno) komprehenzivnim vrijednostima na kojima takav dijalog mora biti izgrađen, što znači da će naša diskusija biti lišena detaljne argumentacije i ulaženja u pojedinosti koje se mogu derivirati iz generalnih smjernica. Uspješna i etički opravdana međuvjerska konverzacija mora biti vođena uvažavanjem dva fundamentalna postulata:
Islam je superioran u odnosu na ostale vjere
Razlog otpočinjanja ovim principom jeste izbjegavanje zamke perenijalizma ili nekog vida postmodernog relativizma, što se može prepoznati u ideji da sve vjere vode „univerzalnoj istiniˮ, ili pak da su učenja svih vjera podjednako validna. Ovakav vid međuvjerskog dijaloga, koji često biva opisan kao vid međureligijskog približavanja, neprihvatljiv je i sam po sebi negira smisao dijaloga između različitih sistema vrijednosti tako što ih teži relativizirati i u konačnici obesmisliti. Sa druge strane, smatrajući da imamo pravo vjerovati u superiornost svoje vjere, mi očekujemo da ostali učesnici dijaloga mogu smatrati isto kada su u pitanju vjere kojima oni pripadaju. Dakle, polazna ideja međuvjerskog dijaloga ne smije biti forsiranje jedne od te dvije krajnosti: relativizam i ekskluzivizam. Prva krajnost nastoji kao osnov dijaloga postaviti negaciju posebnosti svih religija, dok druga krajnost nastoji inicirati dijalog nametanjem vjerovanja u posebnost jedne vjere u odnosu na ostale. Produktivan dijalog plod je prihvatanja da oni koji ga vode baštine različite vrijednosti, te da one nisu kamen spoticanja u mogućnosti iznalaženja zajedničke riječi koja neće kompromitirati uvjerenja i principe nijedne strane u njemu.
U međureligijskom dijalogu mora postojati jasan benefit
Međureligijski dijalog nije cilj sam po sebi, on je sredstvo do postizanja određenog cilja. Kao što smo ranije rekli, vodit ćemo se principom koji kaže da cilj definira sredstvo, pa u tom smislu kao drugi fundamentalni postulat međureligijskog dijaloga stavljamo ostvarenje benefita. Kada govorimo o postizanju koristi moramo znati to da Šerijat ima svoj utilitarni aspekt koji opstoji na dva usko povezana principa: postizanje koristi i odagnavanje štete. Uspješan međureligijski dijalog mora pretpostaviti ostvarenje oba principa kao osnovne premise od kojih se kreće u sam dijalog. Koristi koje se trebaju imati u vidu mogu biti vjerske i ovosvjetske prirode. Kao što smo to rekli u diskusiji kod prvog principa, isto ćemo kazati i ovdje: mi moramo očekivati da i druga strana u dijalogu teži postignuti benefit. Dakle, početna pretpostavka kod ovog postulata ne smije biti bezobzirna ili naivna – dijalog se vodi kako bi se nešto postiglo. Štete koje moramo izbjeći u međureligijskom dijalogu su one koje nisu neminovne, a to je svaka šteta koja se može izbjegnuti ako pritom ne žrtvujemo zbog nje veću imperativnu korist. Kao što smo napomenuli kod koristi, štete mogu biti vjerske i ovosvjetske.
Postavivši ova dva osnovna načela na kojima smatramo da treba graditi svaki konstruktivni dijalog, izgradili smo temelj na kome možemo uspješno zidati islamski diskurs u odnosu prema nemuslimanima. Takav diskurs mora biti etički opravdan, metodološki ispravan i moralno vođen. Samo na taj način možemo opravdati bilo kakav dijalog (lat. dia + logos) tako što ćemo mu dati logos – smisao.
(Studentski časopis Talib, br. 5)
UVOD
Jedan od prvih poznatih sudova o Bo{njacima i njihovoj zemlji ujedno
je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim
muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoti~nom svijetu i tamnom vilajetu na
rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristi~ka zabluda i nacionalisti~
ka balkanska propaganda, nastala zato {to se Bosna uvijek te{ko otvarala
spoljnom svijetu. ^injenica je da su Bo{njaci, kao muslimani, te njihova
zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vje{tina i
mogu}nosti, koje su vladale svjetskom povije{}u jo{ od XVII stolje}a. To,
me|utim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili
ravnodu{nosti prema modernom ivotu, nego rezultat stolje}a prethodnog razvoja, ~ija su im dostignu}a omogu}ila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737–1739. i 1788–1791) te u bo{nja~kim selja~kim bunama i nemirima sredinom istoga stolje}a. Usljed toga je historiju Bo{njaka i njihovogivotnog prostora neophodno
odre|ivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, ~ija se razvijenost ili
eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upore-
|ivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope.
Evropljani su tokom posljednja tri stolje}a nametnuli svijetu vlastiti povijesni
razvoj, odre|en periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno
univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom prou-
~avanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija,
region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji i novi vijek. Ve}
je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje i novo carstvo.
Historija Bo{njaka moe se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske drave; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba,
koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas.
Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne me|ufaze, sa manje ili
vi{e izraenim razli~itim odlikama i karakteristikama u odnosu na op}e sklonosti datih epoha bo{nja~ke povijesti. Po~eci te povijesti seu do vremena
7
kasnog rimskog carstva i junoslavenskog ranog feudalizma i u kontinuitetu traju sve do na{ih dana. Prema tome, zadatak ove historije Bo{njaka bio bi da se hronolo{ki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom rije~ju da se ispri~a usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana. Na{a historijska nauka nema do danas, naalost, ni jedne sinteti~ke
povijesti Bo{njaka koja bi obuhvatila ili bar nazna~ila njihov cjelokupni
razvoj. Postoje, dodu{e, ve} brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih
stotinjak godina, koja obra|uju razli~ite strane i pitanja politi~kog, kulturnog,
knjievnog, demografskog, etni~kog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bo{njaka. Tu su, tako|er, manje ili vi{e zna~ajne, razli~ite povijesti i pregledi historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao drave i geopoliti~ke
cjeline.
Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bo{njaka, ali da pri
tom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronolo{ku rekonstrukciju,
~esto opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o ~ovjeku ovog prostora
op}enito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona }e istovremeno biti
poku{aj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih
principa ljudske prirode. Neko je u nauci ve} primijetio kako je jedan od
paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna
djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom
uglavnom i{~ezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i
kulturnopoliti~ke ciljeve preivjeli i ostali u povijesti. Dru{tvo ili narod bez ideja nema historije. Ova }e se historija, ne zanemaruju}i bo{nja~ku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnomnastojati baviti idejama kojima su se Bo{njaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogu}ile da kao narod preive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni ~ovjek
niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvi{ene ideje. Drugim
rije~ima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se pi{e, htjela biti,
kako to svojevremeno re~e engleski filozof Edmund Burke, “savez izme|u
mrtvih, ivih i onih jo{ nero|enih". Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bo{njaka potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu rasprostranjenost i brojnost. Najzad, prije po~etka izlaganja samog toka bo{nja~ke povijesti, neophodno je razrije{iti dilemu oko etni~kog, odnosno nacionalno–politi~kog imena Bo{njaka i naziva njihovog jezika. Bo{njaci nastanjuju sredi{nji junoslavenski etni~ki i balkanski geopoliti~
ki prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu ive od rijeke Vardara i planinskih masiva [are i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bo{njaciive u teritorijalno ve}oj
8
ili manjoj mjeri izmije{ani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Albancima
i Makedoncima. Prema popisima stanovni{tva iz 1971, 1981. i
aprila 1991. Bo{njaci su – pod tada etni~ko–vjerskim imenom Musliman
– bili tre}a najbrojnija nacija u biv{oj jugoslavenskoj dravi. Prema popisu iz aprila 1991. u tada{njoj je Jugoslavijiivjelo ukupno 2.376.646 ljudi
koji su se izja{njavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana ivjelo je u Bosni i Hercegovini, {to je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7 % ukupnog stanovni{tva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima biv{e Jugoslavije prema istom popisuivjelo ih je u Crnoj Gori 89.932
(14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na podru~ju
ue Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji 70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanovni{ tva pokazuju da su Bo{njaci mlada i vitalna nacija. Tako su Muslimani prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najvi{i natalitet u biv{oj Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najnii mortalitet,
svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi
nastavio tokom narednih dvadeset godina.
Bosna je jo{ od ranog srednjeg vijeka, kao grani~na zemlja izme|u
Bizanta i Frana~ke, a kasnije i Srbije i ugarsko–hrvatske drave, bila podru~je su~eljavanja i sukobljavanja razli~itih politi~kih i vjerskih interesa i ideja. Politi~kimivotom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela,
a vjerskim Crkva bosanska. Kroz stolje}a u Humu ja~a pravoslavno
stanovni{tvo, a u sredi{njim dijelovima Bosne katoli~ko, zahvaljuju}i prije
svega kulturno–politi~kom djelovanju franjevaca. Od sredine XIV i tokom
XV st., dolaskom Turaka–Osmanlija, ovo vjerski {aroliko stanovni{tvo postepeno
prihvata islam. Tako se na bosanskom dravnom tlu i bosanskoslavenskoj etni~koj podlozi, te novo{tokavskom jezi~nom izrazu, asimiliranjem islama kona~no oblikuje bosanskomuslimanski ili, kra}e, bo{nja~ki etnos, narod ili nacija, naspram ostalim Junim Slavenima istog jezika (Srbima,
Hrvatima i Crnogorcima), ali razli~itog vjerskog i kulturno–politi~kog iskustva.
Historija Junih Slavena, odnosno op}enito Balkana, u velikoj je mjeri historija seoba i razli~itih migracija, izazvanih uglavnom ekonomskom nu–
dom ili ~estim ratovima, kojima je kroz stolje}a vi{e puta mijenjana etni~ka
slika i struktura cijelih regiona, zemalja i krajeva. Kada je o Bo{njacima
kao muslimanima rije~, glavni uzrok i razlog njihovih migracija jeste skoro
neprekidni genocid, koji se nad njima vr{i ve} gotovo tri stolje}a od strane
njihovih hri{}anskih i kr{}anskih susjeda i raznih balkanskih i drugih
dr`ava, kako biv{ih tako i sada{njih. Osmanska osvajanja i ratovanja, uglavnom
sa Habsburgovcima i Mlecima, u kojima je sa obje strane u~estvovao
9